ZORAN KOJČIĆ: Nit’ Werthera, nit’ Becketa, nit’ Jesenjina, nit’ Viciousa

0
129

Dugo sam ja branio ovu izgubljenu mladu generaciju, štitio ih od dinosaura u čije vrijeme to nije bilo tako, opravdavao njihove odnose prema svijetu i polagao nade da će nas prevazići, da će uskoro nešto napraviti, da će ipak ne samo biti nešto od njih, nego da će biti daleko bolji, pametniji i uspješniji od nas.

Doista, ako nas je historija nečemu naučila, onda je to ljudski progres i stalno poboljšanje uvjeta života. To se događalo ne zahvaljujući starim i mudrim generacijama, nego upravo zbog mladih, buntovnih, nadobudnih genija i vođa koji su odbijali živjeti po starim običajima, nego su hrabro grabili naprijed.

Bilo je uvijek interesa, uvijek znatiželje i istraživačkog duha, uvijek nečega po čemu su htjeli biti posebni, iz generacije u generaciju. Rušili su tradiciju i uvijek preokretali vrijednosti, ne nužno da sruše staro, nego uvijek da izgrade nešto svoje. Mnogima je uspijevalo, mnogi su brali plodove tog truda već na samim počecima djelovanja, mijenjali svijet i politiku, društvo i odnose, ideje i umjetnosti, ne mareći za tradiciju predaka.

Na pretke nikad nisam ni gledao blagonaklono. Što su oni zapravo i učinili za nas? Sputavali nas u našim idejama i snovima, bili previše realistični za neke naše nade u bolje sutra, stagnirali na memljivom Balkanu kao da su pepeljare u podrumskoj kancelariji nekog provincijskog činovnika u Sibiru. Nebitnost njihovih tumačenja svijeta mi je uvijek išla na živce, dok je svijet uvijek išao naprijed.

Tako sam se godinama i nadao da će neki novi klinci imati i neke nove ideje, da će im iskru u dječjim očima biti nemoguće ugasiti, ali u zadnje se vrijeme sve manje nadam i sve više sumnjam u njih i njihovu borbu protiv. Čini mi se da se oni više i ne bore, i to ne samo da su se predali, nego da su u nekom tijeku stvari samo postali dio rijeke koja teče kako joj struja naredi, a ne kako po svom divljaštvu nameće sebe struji i nadvladava je.

Nigdje više ne vidim mladog klošara ili umjetnika, mladog pjesnika ili buntovnika, mladog pankera ili metalca, mladog lutalicu ili neshvaćenog genija. Nit’ Werthera, nit’ Becketa, nit’ Jesenjina, nit’ Viciousa. Sve mlado što oko mene hoda i pojavljuje se jest istost New Yorker majica i frizura, instagram poza i reklama, nezainteresiranost za ideje i promjene, manjak znatiželje za avanture ljudskog duha. Mladi ljudi ne pišu i ne crtaju, ne plešu i ne usuđuju se, skrolaju kroz život istost tih slika i lajkova, ne mirišu čak ni na vojsku poslušnika, nego još gore – na apatične nojeve s glavudžama zarivenim u ekran mobitela.

Dugo sam ja branio tu izgubljenu mladu generaciju od napada tih tradicionalista i dinosaura, sad je valjda red da ih i ja malo napadam! Ne kao glas tradicije i starih vrijednosti, nego kao međugeneracija koja je napravila prve korake u promašajima borbe za svoje mjesto u svijetu. Sad kad smo i mi digli prve kredite i rodili prve bebe, pretvorit ćemo se u naše roditelje i roditelje njihovih roditelja kojima je prvo stalo do sigurnosti i ognjišta pa ćemo odustati od svega za malo udobniju obuću, kad smo već prestali prkosno sjediti na ‘ladnom betonu.

Kao takvima, čak i da bismo mi bili bolji, nama će faliti kontra, netko da nas gura, netko da nam prkosi i izaziva nas. Netko da piše i slika, netko da pleše i pjeva, netko da trubi i buči, da i mi imamo nekoga psovati na pragu početaka svih kriza srednjih godina. Bolje bi im bilo da mrdnu dupeta i podignu glave iz tih ekrana, da kmeče i bune se, dignu glasove i olovke i pokažu nam što sve radimo krivo, kako bi se očuvao kakav takav napredak.

ПОСТАВИ ОДГОВОР

Унесите коментар
Унесите име