ZORAN KOJČIĆ: Skok iz tame dubine u dubinu tame

0
93
ZORAN KOJIČIĆ: Bajke Jesenjinove bake
ZORAN KOJČIĆ: Zašto početi poezijom?

Možeš li zamisliti što se sve događa s pjesmom dok tebe ona piše? Kako li se u njezinom krilu izvija tvoj vrat, pokušavajući pronaći idealan prostor za izričaj – i smeta li joj to?

Pjesnici često svjedoče da oni nisu napisali pjesmu, da je pjesmu napisala tek njihova ruka, vođena nekom višom silom koja im je zaposjela mozak. Može li sama pjesma biti ta viša sila, a ne duh, bog, anđeo ili neko deseto izmišljeno biće?

Zašto se toliko plašimo dati značaj samoj pjesmi  i njezinoj potrebi da iz nas iziđe – možda ranjena i zbunjena, a možda uređena poput mladenke neposredno pred kasno proljetno vjenčanje na cvjetnoj livadi.

One iznose emocije, najčešće ih tako opisujemo, bolesni prema tim istim emocijama koje smo nesposobni obuzdati, prevladati, kojima danonoćno robujemo od početka vremena. Pjesma bi u tom slučaju bila tek puki alat kojim kanaliziramo emocije na uzvišeniji način, od subjekta prema priložnim oznakama.

Objekt je onaj koji nikako ne smije doći do emocije, do alata, do dokaza da uopće imamo emocije prema njemu, da se u nama nešto rađa ili već raste, da ono nije tek puka slučajnost ili igra. Pjesmu pišemo kad smo ozbiljni, kad je situacija već izmakla kontroli, kad se samo kroz poeziju može izraziti taj tumor.

Pjesma jaše kroz vjetar ogrnuta tminom. Ako joj otrgnemo emocije ona ostaje kao šupljikava zabava, u njoj nema više dubine niti poistovjećivanja, ona je ismijavanje samog pjesnika, nepriznatost od strane okoline i neshvaćanje šale. Tmina joj mora biti u podtekstu, ona smrt i ona ljubav o kojoj smo na početku govorili. Kad se oboje stave pod isti koncept, strah je što opisuje svekoliku povijest poezije.

Plašimo se tmine, bilo tmine smrti, bilo tmine ljubavi, plašimo se samoće – bilo u životu, bilo u smrti. U životu, to je nedostatak ljubavi, u smrti to je hladnoća praznoga groba i strah od svijesti suočene same sa sobom. To je ono što izbjegavamo cijeloga života, spoznaja sebe, upoznavanje vlastitosti koju vješto skrivamo od sebe i od drugih. Ne pokazujemo pravo Ja, pokazujemo samo sliku tog Ja, lažan osmijeh, uljudnost, čuvamo svoj obraz kako djelima tako i u diskursu u kom se nađemo.

Držimo laž na površini i puštamo da se u dubini stvara taman mulj s kojim se kasnije nećemo znati suočiti. Pjesma je naše oslobođenje od stega u koje su nas upregli konji duše. Kada ona izlazi mi nismo ti koji imaju kontrolu, mi njoj ne naređujemo smjer njezinih kretnji, postajemo robovi njezine tmine i izričaja. Taj izričaj u sebi nosi sve naše prethodno nabrojane čežnje, želje, sve ono što bez maske jesmo. Istinska pjesma izaziva plač, ne kao znak slabosti, nego kao znak raspoznavanja. Iz istinske pjesme izbija tuga, i to tuga nad tugama, sam njezin ideal.

Nas mame vilenjaci, sićušna bića koja stanuju u ponorima naše duše, u svemu onome što je duboko skriveno u nama. Dubina je nekako uvijek vezana uz tamu, uz nešto nedokučivo i tajnovito, uz skrivene predjele nekog bića, od samoga sebe u sebi nepoznato. Svaki izraz pjesme skok je iz tame dubine, katkad nazad u dubinu tame, katkad na vidjelo, nježna bačenost u svijet.

Pjesma je ogoljavanje, ukoliko je iskrena, pred Drugim i pred Ja, ona je suočavanje i stisak ruke – priznavanje stvarnoga stanja i teški okovi koji spadaju s duše. Što je misao, što je svijest, što su um i tijelo, to nama ljudima možda nikada i neće biti jasno, jednako kako će nam tajnom ostati i prostor iz kojega se pjesme kreću ka svijetu. Mi ćemo uvijek biti tek dobri kanalizatori tmine dubine, alatka koja će pjesmu nositi ponekad ljetnikovcu, ponekad pravom domu.

ПОСТАВИ ОДГОВОР

Унесите коментар
Унесите име