ZORAN KOJČIĆ: Šta će biti s Koljom i Romanom?

Nema više putovanja. Bar ne onakvih kakvima ih pamtimo do prije samo dva mjeseca. Vjerujem da nekima to ne znači mnogo, ali meni su putovanja terapija i lijek, bijeg od samog sebe i od drugih nekada, čak i utočište u ovom svijetu kojega mogu zvati domom.

Znam da to na Balkanu nije ni malo popularno, biti kozmopolit, umjesto domoljub. Baš me briga! Ja sam, bogami, od malena putovao i putovat ću uvijek, uz pokoju pauzu s globalnim pandemijama, baš kao što sad proživljavam.

Svi smo u ovoj krizi pronašli neku zanimaciju, neku distrakciju od realnosti, nešto čime smo popunili vrijeme. Najhrabriji su radili, najstrpljiviji čitali, dok je gomila nas vrijeme provodila ispred ekrana, često gledajući netflixe i ostale programe, tražeći bar na trenutke, ako ne i sate, bijeg od realnosti zatvorenosti u vlastita četiri zida, često nesvjesni koliko smo sretni što ta četiri zida imamo.

Ja sam našao načina da putujem. Imao sam više sreće nego ostali. Ne, nisam prelazio granice i nisam kršio zakone, putovao sam koracima drugih, onih koji su svoja putovanja snimali. Već dugo ne ludim baš za poznatim destinacijama, volim zalaziti u sela i zaselke, neke putove sa strane, nepoznate i nedovoljno istražene i čudnog li čuda, nekako sam baš na to naletio u najgorih dva mjeseca svog života.

Postoji tamo neki ludi Englez koji putuje istokom. Da, da, pravi Englez koji je nekim čudnim životnim putem završio na istoku Europe i svijeta. Ja jesam ranije zapisivao ponešto o svojim putovanjima, ali on je izgleda pametniji od mene pa sve to snima i stavlja na internet. Tko bi rekao da je to čak i profitabilno.

Zalazi Britanac po Rusiji, Bjelorusiji i Ukrajini (kao da sama Rusija nije dovoljna), bio je i na Kubi i u Indiji, Boliviji i Azerbejdžanu, po glavnim gradovima i po provincijama, selima i šumama. Istina, malo je zaluđen Sovjetskim Savezom pa mu je dobar dio videa i posvećen njihovoj povijesti, arhitekturi, načinu življenja u ono doba – valjda bi ga kod nas nazivali prljavim sovjetonostalgičarom – te često na putovanjima sreće lokalne ljude i s njima ulazi u kakav divan o tome kako danas žive, kako su živjeli prije.

Cijenio sam sebe ranije kao putnika i geografa, ali bogami o toj Bjelorusiji nisam znao ništa, kamoli provincije u toj zemlji, a sad s nestrpljenjem iščekujem kad će se Britanac javiti iz Grodne ili Gomela, iz nekog sela kraj Minska ili iz Babrujska. Pratim što će biti s Koljom, siromahom kog je Britanac sreo u šumi u zoni blizu Černobilja, a što s Romanom, dečkom iz Čeljabinska. Od kako je mister Bold, taj Britanac na istoku, sreo nekog Irca u Minsku, i od kako je počela ova korona, epizode su se prilično promijenile – iako u Bjelorusiji mjere opreza zbog virusa nisu bile stroge – no prilično je zanimljiva razlika u samim putovanjima prije zatvaranja svega što nam je bilo drago i ovoga sada.

Video klipovi od prošle godine, posebno iz Indije, gdje stoji ili hoda čovjek na čovjeku, i video klipovi od ove godine, nakon zatvaranja granica kao da se događaju u neka dva različita paralelna svemira. Pored toga što se i meni samome činilo da sam tamo početkom marta ove godine zagazio u neki paralelni svemir, uviđam tek koliko smo globalno društvo postali unazad nekoliko godina.

Svijet je bio tu, nekako kao na dlanu, lako dostupan. Sad se sve čini kao u nekom oblaku, u magli, u tako dalekoj prošlosti, da je normala samo zaborav. Blago onima koji nikuda nisu putovali. Njihov se svijet ne mijenja. Teško nama koji smo uvijek ima crve u guzici, kad ne znamo hoće li nas prije izjesti oni ili korona!

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime