ZORAN KOJČIĆ: Treća knjiga seoba

Dragi dnevniče, danas su mama i tata bili prilično čudni i nervozni. U početku mi ništa nije bilo jasno. Iz ormana, u koji mi inače brane da ulazim, izvukli su veliki kofer, u koji mi također ne daju da ulazim.

Kada sam to vidio, postao sam vrlo sretan jer sam pomislio da im je napokon postalo jasno da su mi pristupi tim stvarima od životne važnosti za moja svakodnevna mačja istraživanja.

Međutim, stvari nisu krenule baš u tom smjeru. Vrlo brzo sam i ja shvatio da me moji ljudski roditelji i dalje ne razumiju te da pakiraju stvari za još jedan put i da se mene tu ništa ne pita. Meni je jasno da sam ja maca, mala i dlakava i da oni misle da moji poslovi nisu od tolike važnosti, ali ja bih i dalje volio da se u ovoj kući napokon nešto i mene pita.

Odjednom, tata je odjednom izvadio onaj strašni kavez u koji me stavljaju kad me vode kod zlog veterinara, a mama je počela pakirati i moje igračke. Mislim da sam tada shvatio da nešto debelo nije u redu. Pokušao sam se prizvati što sam to toliko skrivio i pogrešno napravio u posljednje vrijeme, mislio sam da će me napokon poslati na ulicu, da budem ulični mačak, kao što su mi u nekoliko navrata prijetili. Dodatno me uznemirilo što mama nije spremila moju omiljenu igračku, nego je na brzinu potrpala neke nove koje nisam ni tražio.

Nisam se ni snašao, već sam bio u onom groznom kavezu za nevaljale mace, a baš sam bio dobar tih dana, samo sam jeo i spavao i što bi više ti ljudi očekivali od mene!? Čak sam im pomagao u razvrstavanju onih časopisa, ostavljenih na podu, bilo je krajnje vrijeme da se to počisti te su i vikali od sreće na mene jer sam im to lijepo usitnio da oni to lakše počiste.

Umjesto da me nagrade juhicom iz kesice, o kojoj maštam već neko vrijeme, ne samo da su me stavili u zli kavez, nego su me strpali u ono grozno, bučno čudovište i to tako da ne mogu izaći iz kaveza i pojesti to čudovište koje nas sve otima užasnom brzinom. Bio sam uvjeren da će me izbaciti na ulicu, no dogodilo se nešto još strašnije – moji ljudski roditelji su iz nekog samo njima znanog razloga odlučili dovesti me u potpuno nepoznati stan!

Sve je odjednom postalo mnogo veće! Obuzeli su me čudni mirisi, u daljini su se nazirale planine stvari mojih ljudskih roditelja, razbacane na sve strane – mama je vikala na tatu zbog toga, a na mene čim bih krenuo provjeravati sigurnost svakog prašnjavog kuta tog novog stana. Trebalo mi je dva dana da otkrijem izvor svježe vode kome mi, naravno, ne daju da prilazim, tako da moram čekati da se okrenu da odem piti kako ne bih umro od žeđi, jer njih dvoje uopće ne zanima hoću li ja preživjeti ovu stresnu tranziciju! Čak su zaboravili i da me češljaju pa više vremena provodim kupajući se, nego spavajući.

Dragi dnevniče, nikad nisam ni pomislio da bi ovo dvoje mojih ljudskih roditelja mogli da mi ovako unište život! Iskreno ne znam hoću li im ovo ikada oprostiti i vratiti se u njihov krevet i udostojiti ih spavanja na njihovim udobnim stomacima.

Mačak Evgenije, 2 godine

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime