ZORAN KOJČIĆ: U Beogradu još nije pao mrak

Stariji lik koji prolazi ispred kamere, u pozadini oklopno vozilo puno žandarmerije. Kamera ka trgu ispred Skupštine, druga kamera se okreće ka oklopnim vozilima koja su usmjerena ka demonstrantima.

Osjete se tenzije preko televizije. Valjda su isto ovo prije trideset godina na televizijama gledali svi u bivšoj državi dok je kod nas buktao rat. Trideset godina istih faca i istih politika, istog mišljenja i istog modusa djelovanja.

Žandarmerija u kordonu, čuje se preko izvještavanja novinara kako viču, hodaju polako ka demonstrantima, novinarka izvještava nešto glasnije od demonstranata koji psuju vlast. Vlast koja je nečujna. Vlast čiji glas moći pruža ruke pune pendreka. Drugom rukom se baca suzavac. Majica s likom Đinđića. Đinđića koji ovo nije zaslužio. Demonstranti s maskama, oklopna vozila, korona, kacige i oklopi, nezaštićeni novinari dok okolo leti kamenje. U Beogradu još nije pao mrak. Sve se jasno vidi sad. Bilo je još malo mutno prije izbora, nakon izbora sve se zna.

Demonstranti i policija propuštaju hitnu pomoć. Novinarka govori kroz glas suzavca. Glas moći se oglasio popodne i optužio vlastiti narod za izdaju. Demonstranti kažu da se bore za istu stvar za koju se bori i vladar. Vladar šalje policiju na vlastiti narod. Vlast koja ne prolazi. Ne prolazi u Srbiji. Tamo se sve čini kao da vječno traje, kao da ne staje, kao neka nabujala rijeka koja je uvijek tako drugačija, a uvijek tako ista. Kad god dođeš na obalu, sve je isto. Sve je isto na površini. U dubini, sve je mutno.

Demonstranti provociraju policiju, policija prolazi pokraj demonstranata. Što će se sve događati večeras, što narednih dana, što dok mi ostali budemo spavali, dok ovo tipkamo, uživo dok se situacija razvija. Prolazi i policija na konjima, nema sukoba, nema suzavca. Na drugoj kameri, policija hapsi demonstranta, drugi policajci su pod gas-maskama. Zapaljen kontejner. Iza njega demonstranti gađaju policiju. Novinar kaže da se osjeća suzavac. Na ulici crveno svjetlo na semaforu. Nema prolaza. Ne može se dalje.

Pitanje je koliko će se dalje moći ovako, što i koliko i kako. Napeto je, kaže novinar. Autobusi stoje, kolona vozila iza njih. Terazijski tunel. Promet zaustavljen. Na trećoj kameri žandarmerija u oklopnim vozilima, desetak oklopnih vozila. Teška mašinerija kao da želi prožderati vlastiti narod. Napetost ne prestaje. Uvijek mi je najgore bilo pratiti uživo događaje iz Srbije, iz Beograda. Trebali smo navići do sada. Nismo se trebali navići do sada. Nikada se ne bismo trebali navikavati na to.

Demonstrant viče na policiju. Policija drži štitove. Stoje mirno. Srbija stoji. Vlast stoji. Jebo nas status quo! Jebeš i vlast koju mora rušiti narod na ulicama! Daj ostavku! Koliko ti može biti nejasno da te ne žele! Da ne radiš dobro! Da nisi dobro! Koliko ti je nejasno da nisi dobro kad tvoja policija i tvoj narod ratuju na ulicama glavnog grada! Kad policija maršira, pod punom opremom, prema vlastitim ljudima! Ljudi bježe od policije! A ti si vlast, glava, poglavar, mlohava ćuna jedne mlohave države koju je mlohavom načinila upravo ta i takva vlast!

Tenzija je narasla. Policija čeka. Demonstranti čekaju. Srbija čeka. Jebote, jedna čitava država čeka već trideset godina. Tko zna što! Tko zna koga!

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime