ZORAN KOJČIĆ: Zdrav razum treba biti prvi izbor

Izbori ove godine dolaze s koronom, najgorom pandemijom u našim kratkim životima (pišem ovo kao pripadnik mlađe generacije rođene 1980-ih), koja je do sad pokazala priličnu razinu nesposobnosti domaćih političara.

Bilo je tu varanja i krađe, namještenih natječaja i gomila nebuloznih izjava, oprečnih mišljenja i stavova. Da, virus je nov i malo se toga o njemu zna, ali ne prestaje fascinirati kako naši bajni političari misle da ipak nešto znaju i o virusu i o biologiji i o zdravlju i o tome što su nasušne potrebe građana i njihovih podanika.

Podanici tek ne znaju ništa. Vidljivo je to po rezultatima prethodnih izbora. Kako bismo inače mogli tvrditi da birači nešto znaju kad već trideset godina biraju jedne te iste kreature i produkte nekih prethodnih vremena, da rade ista sranja i nastavljaju krasti sve što se krasti dade!? Da, birači misle da znaju što rade kad glasaju za ove ili one, ali svaka razumna glava koja živi na ovim nesretnim i brdovitim prostorima može svojim očima vidjeti kome je i kada bolje, zašto im je bolje te zašto ljudi i dalje odlaze, škole se prazne, a tko redovito ima svoju biračku vojsku koja poslušnički zaokružuje brojeve ne bi li zadržali balkanski status quo.

Ne čudi, stoga, kako pojedine, besmislene teme postaju važne u predizbornim utrkama – poput trenutne teme o abortusu u Hrvatskoj, par dana pred izbore – skrećući pažnju biračkog stada s činjenice da u zemljama Balkana nema napretka već tih trideset godina. Ne samo da nema napretka, nego o napretku nitko ne govori, nitko ne razumije što je napredak i boljitak života, a što znači živjeti dobrim životom.

Nije istina da nema izbora, u izborima u kojima nemaš baš neki izbor. Naš izbor može biti već poznato lice ili neka novost, naš izbor može biti prazno obećanje ili docrtavanje falusa na izborni listić, naš izbor može biti lijevi ili desni, napredni ili nazadni, srećom pa imamo takvu slobodu izbora – ali bi naš prvi izbor trebao biti zdrav razum. Politika se samo čini isuviše emotivnom disciplinom ili praksom, gdje se trzamo oko toga koga više volimo ili tko nam je ljepši, ako već želimo nastaviti tapkati u mjestu i živjeti u anusu svijeta.

Ipak, duboko sam uvjeren da kad bismo koristili zdrav razum, na ovim ili bilo kojim izborima, red bi bio prvo se informirati o svima, pročitati što nam nude ili obećavaju, biti svjesni o tome koja su od tih obećanja realna, a koja pusta fantazija, provjeriti iz više izvora koji i kakvi političari želimo da nas zastupaju pa tek onda izvagati za i protiv ovog ili onog kandidata, ove ili one liste.

Da, to uzima neko naše vrijeme, ali upravo zdrav razum nalaže da treba uložiti malo vremena u istraživanje neke teme, kako bi se o tome donijela najbolja odluka. Ne odlučujemo samo o tome tko će sjediti u parlamentu i Vladi i primati debele plaće, odlučujemo i o tome možemo li pronaći sposobne ljude koji bi nama pomogli u potrazi za time kako svi zajedno možemo živjeti boljim životom.

Zdrav razum nalaže da se na izbore izađe, to pravo se uvijek i u svakom slučaju treba iskoristiti, čak i da se pokaže srednji prst u lice vlasti. U tim izborima svi imamo moć, ma koliko mi mislili da naš glas ništa ne znači. Kad milijun ljudi misli da njihov glas ništa ne znači, kad ne izađu na izbore, onda zbilja sami sebi dokazuju tu suludu tezu – vojska poslušnika će uvijek izaći na izbore i sebi održati status quo. Ako na izbore izađu ljudi koje vodi zdrav razum, čiji je izbor rezultat informirane odluke i preuzimanja odgovornosti, izbori primaju smisao i postaju izbori svih nas za sve nas. I u tome se vidi barem naznaka za mogućnost napretka.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime