ALEKSANDAR JOKIĆ: Radna nedjel(j)a

Odluka o neradnoj nedjelji trebala bi da bude spremna u oktobru i da se tada nađe na Skupštini grada Banje Luke. Gradonačelnik Banje Luke Draško Stanivuković rekao je da će tokom ljeta biti pripremljena studija o efektima neradne nedjelje koja bi trebalo da bude završena do kraja septembra.

Prije detaljnije analize ideje uvođenja neradne nedjelje u Banjoj Luci, moramo se osvrnuti na inače pogrešne i nebitne analogije i argumente kako to razvijenije države imaju, pa što ne bi naša žaba bila potkovana.

Početna logička greška koja se pravi jeste odnos ponude i potražnje. Razvijenije države koje imaju neradnu nedjelju (što ne opravdava to ni u njihovom slučaju, ali čini ovo manje štetnim) imaju više radnih mjesta nego radnika. U prevodu – to su države koje potražuju, uvoze radnike. Da, ove kao što kod nas stoje ispred ambasada.

Tako da se te zemlje ne moraju plašiti otpuštanja i siromašenja, jer njima ne fali radnih mjesta. Zaposlenost u tim državama je ogromna. Kod nas, sa druge strane, mnogo je više radnika, a potražnja je za radnim mjestima. Tako da je svako poređenje sa tim državama u startu pogrešno imajući u vidu činjenicu da u Banjoj Luci imamo više radnika nego radnih mjesta.

Za početak da vidimo šta Zakon o radu (ZoR) kaže o ovom pitanju.

Član 78. propisuje sljedeće:

„(1) Radnik ima pravo na sedmični odmor u trajanju od najmanje 24 časa neprekidno kojem se dodaje najmanje osam časova odmora iz člana 77. stav 1. prema unaprijed određenom rasporedu.
(2) Sedmični odmor se po pravilu koristi nedjeljom.
(3) Poslodavac može da odredi drugi dan za korišćenje sedmičnog odmora ako priroda posla i organizacija rada to zahtijeva.
(4) Ako je neophodno da radnik radi na svoj sedmični dan odmora, poslodavac je dužan da mu obezbijedi odmor iz stava 1. ovog člana u toku naredne radne sedmice.“

Da ne bi bilo zabune, član 77. stav 1. na koji upućuje prethodno citirani stav 1. govori o obavezi postojanja dnevnog odmora.

Dakle sadašnje rješenje jeste da radnik u toku jedne sedmice MORA imati slobodan jedan dan, pa ako taj dan nije nedjelja, u dogovoru sa poslodavcem to je neki drugi dan. Ova odredba je ključna i dovoljna da riješi ovo pitanje. Uzećemo za primjer samoposluge.

Ako u samoposluzi imamo zaposleno 14 radnika koji su raspoređeni u dvije smjene od po 6 radnika, to znači da svaki dan u sedmici 2 radnika odmaraju (šest prva smjena plus šest druga smjena plus dva odmaraju). Neki odmaraju ponedjeljkom, neki utorkom, neki srijedom… U prvoj smjeni jedno i u drugoj smjeni jedno. Sistemom rotacije po jedno iz smjene zaduži po jedan dan za sedmični odmor. Ako kažemo da je nedjelja obavezno neradna za sve, to znači da svih 14 radnika ovo pravo iz člana 78. ZoR-a ostvaruje u nedjelju.

To znači da je ova rotacija koju sam naveo bespotrebna, jer niko ne mora da odmara ni u ponedjeljak, ni u utorak. To opet znači da je za funkcionisanje ove samoposluge sada dovoljno 12 radnika. Po šest u obje smjene. Svi odmaraju u nedjelju, pa nema rotacija i nema potrebe za ona dodatna dva u rotaciji, jer niko ne odmara drugim danima osim nedjeljom. Tako dođemo do viška od dva radnika koje će u ovom slučaju poslodavac vjerovatno otpustiti.

U našem narodu se ovo zove „medvjeđa usluga“, jer naizgled altruistički čin prerasta u očiglednu štetu za neke radnike. Kada imamo manjak radnih mjesta ova dva radnika iz primjera teško mogu naći drugo radno mjesto i ostaju bez posla izvjesno vrijeme. Imajući u vidu visoke troškove života u Banjoj Luci, jedna plata u domaćinstvu, makar ona bila i minimalna (a možda najviše ako je minimalna) znači mnogo. A šta ako je to jedina plata u domaćinstvu, jer drugi član/ovi domaćinstva ne mogu da nađu zaposlenje?

Drugo pitanje, ono koje je manje bitno, ali preko koga se olako prelazi, jeste diskriminatorski karakter ovakve odluke.

Neradni dan zvuči kao da smo svi pošteđeni. Ali ipak, uz izuzetke neophodnih javnih službi (policija, hitna pomoć, vatrogasci), mi opet imamo veliki broj ljudi koji neće imati neradnu nedjelju. Evo samo neki: taksisti, novinari i voditelji, radnici u ugostiteljskim objektima (kafane, klubovi, restorani), radnici na naplatnim kućicama, radici na benzinskim pumpama, radnici u kol centrima… Spisak je predugačak. Pitanje za ove kojima je glavni argument da porodice taj dan treba da budu na okupu jeste: zar ti ljudi nemaju  porodice? Kako odlučujemo čija porodica je vrijedna državne intervencije u radno vrijeme? Na osnovu čega smo to odlučili?

Prema tome, ovakva odluka nije dobra za radnike i broj zaposlenih, nije dobra za ionako slabo finansijsko stanje građana u Banjoj Luci, a nije ni pravedna i odmjerena, jer neke građane dovodi u povlašćen položaj (iako se možda ne ispostavi kao povlašćen).

Molim političare koji su se zaigrali da dobro razmisle o ovome. Nakon ovoga nema mogućnosti za argument „nismo znali“. Nakon ovoga je odluka o neradnoj nedjelji svjesno žrtvovanje određenih radnika zarad propagande u političke svrhe.

Pustite ljude da rade ako imaju tu sreću da su među zaposlenima i gledajte kako da se ZoR doslovno i striktno primjenjuje.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime