ALEKSANDAR SARADŽIĆ: Oči boje cuge, pseća dlaka i rikverc frizure

nemojte oblaci gdje vam nije mjesto

Otkako postoji moda i otkako je sveprisutna u našim životima – mi je pratimo. Nema osobe na planeti koja ne prati modu, na ovaj ili onaj način. Nebitno da li su to nove patike, neka nova robna marka ili majice nekih bendova. Sa tim korijenom bilo je logično da je sljedeći korak svega toga – subkultura.

Sjećaju se oni malo stariji (bar 25+) kako je nekada ovaj grad bio kulturološki „šareniji“. Nisu svi slušali tehno, htjeli biti „custom“ i unikatni, a ustvari su kopija konzumerističkog društva. Nisu se tada klopale šarene pilule za lilule, a malo ko je znao kako nas gleda svemirska policija. Jahači magle nisu bili zastupljeni tada, jer su postojale grupacije repera, pankera, metalaca, skinsa i, naravno, oni drugi.

…drugi…a zna se. Ko bi zaboravio voljene šabane i dizelaše? Ipak se ta „moda“ danas vratila na velika vrata u naš lijepi mali grad. Oči boje cuge, pseća dlaka i rikverc frizure. Sve je to opet tu, brza vremena se vraćaju, ljakserice se na nogama sijaju. A gdje je onda onaj kontra-teg, gdje je alternativa, gdje je subkultura?

Pa nema ih, zašto bi ih i bilo? Ko se još „leba najeo od pevanja“ alternative. A i sama subkultura je ovdje na svom prvom koraku pogrešno shvaćena. Subkultura – pank, metal, hip-hop, rock – nikada nisu trebali biti shvaćeni samo kao muzika. Subkultura je bunt, subkultura je otpor svemu što koči slobodu (bar mi o tome ovdje znamo dosta).

Taj nedostatak bunta i fina „stado“ psiha isprane mase su danas došli do izražaja, više nego ikada. Druga stvar koja je subkulturu otjerala odavde,jesu predrasude. Ne može se šabanu čiji se opanak zalijepio za vreli banjalučki asfalt objasniti da svaki čupav čovjek nije sektaš. Takođe mu se ne može objasniti da svaki ćelav čovjek nije robijaš i narkoman. Nemušt je ovdje jezik koji bi objasnio nauljenom baji sa kašičicom za kafu (u ustima) i njegovoj ljepšoj PVC polovini šta je to otpor prema svemu što te koči.

Pa gdje su onda oni silni nosioci subkulture i svojih žanrova danas? Stopili se. Zašto gurati uzvodno protiv toka, kada se može plivati niz rijeku laganim tempom i bez dosta komešanja. Zašto biti trn u oku bogova koji kroje sudbinu kada se može biti marioneta na konopcu kojom će se ti bogovi igrati, a zauzvrat davati mrvice. Svaka ta mrvica koju ti pregaženi fosili dobiju je ono zbog čega i postoji otpor i subkultura.

Svi ti gorenavedeni muzički pravci nisu bili tu samo da zabave, nego i da uključe mlade mozgove. Ko god je plivao nizvodno, završio je u blatu. Socijalno angažovani tekstovi u panku i hip-hopu ne mogu danas da dođu do izražaja, jer se sada glorifikuje šmrkanje bijelog u klubu, furanje lažnog „Kavalija“ i prskanje klinki. Zašto bi neko htio da se tu ikakav mozak uključuje?

Dok vam metal dopre iz guzice u mozak i objasni svu tvorevinu dogmatizma, vama je već milioniti put na ponavljanju pjesma tipa gdje se religija trpa u isti koš sa opijatima, budoarskim akrobacijama i plebejskim frljanjima; ipak se tu propagiraju prave vrijednosti. Po danu se nasukuje na bijelu plažu, predveče se zaliva sa flašom „džeka“, naveče se orgija, pa ujutro na „Oče naš“ da se ti grijesi isperu da se može opet.  Sve to ima svoje.

Jedan moj prijatelj je to divno sročio skoro: „Nekada kada smo bili mlađi znalo se – pankeri crvene pertle, skinsi bijele i metalci crne. Ti tačno znaš sa kim treba da se tučeš, a koga trebaš da braniš. Danas ovi šabani obukli fajerke i čizme, jer je to moda i furka. Ove plastične ribice furaju Barberi i Nju Balans. Pa to je jedan opšti haos, više ne znam koga treba da tučem.“

Dok je subkultura u svom sjaju marginalizovana na sjedenje po klupama gdje se i čuje pametna riječ, sa druge strane urla cajka na mukama i veseli se potlačena copy/paste rulja. Riječima gospodina Nefasa: “ Spava svet u postelji od mulja. Spavaj, spavaj, ne probudio se.“

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime