ALEKSANDAR SARADŽIĆ: Osmijeh koji nema ni majke ni oca

nemojte oblaci gdje vam nije mjesto

Turgenjev je napisao: „Ima osmijeha gorih od suza“.

Vjerujem da ni Rusija ni Francuska nisu bile „šetnja kroz park“ u devetnaestom vijeku. Ali je svakako sreća po Turgenjeva što nije živio na Balkanu u 21. vijeku. Vjerovatno ne bi bio pjesnik i novelista nego bi gurao „japanca“ (bezmotorni dvotočkaš) po stočnoj da preživi.

Onaj tanani fini osjećaj, kao tanka glazura iznad nas. Ne pričam o slatkom prelivu na torti, pričam o tankoj gorčini oko glava i umova ljudi. Svi smo prekriveni, poput sablasti koje se gegaju prema vječnoj rotaciji časovnika. Kao sistematski kastrirani od kritičkih misli i razmišljanja za sebe, a ne kroz glas gomile.

Mučan je bio taj mračni devetnaesti vijek, turoban i prljav. Ali ovaj je tužniji jer pored svega što je smišljeno da spoji ljudi se opet otuđuju. To je kao da se pokušavate iščupati iz čvora koji hoće da vas poveže sa svijetom. Niko nikada nije niti će voljeti nasilno spajanje, valjda je to i sada, ovdje, kod nas.

Smiju se ljudi. Smiju se glasno, smiju se ružno, smiju se lijepo. Valjda se vode onom da je bolje da se smiju nego da plaču, ali nema mnogo toga za smijanje. Sav taj smijeh je fasada iza koje čuče lica koja samo nose maske. Poput kužnih pasa koji nose svoja prava lica iza gomile emocija koje varaju i njih i druge.

Možda bi Turgenjev po završetku sa „japancem“ ispisao koju pjesmu da opiše drob crnila koji vari čemernu kako mentalnu tako i monetarnu sirotinju ovdašnju. Vjerovatno bi ispljunuo dva-tri deseterca kako se zubi vole između sebe kada nema pravog osmijeha. Možda bi isplakao na papir neke stihove gdje neka rđa nagriza ljudima lica, preko očiju pa do usta, sve spušta na dolje; na dolje, prema zemlji, u crnicu.

Kada bi mu umorne ruke završile pisanje, a olovni kapci lagano pali preko krvavih beonjača i on razvukao onaj osmijeh gori od suza. Onaj osmijeh koji plače bez suza. Osmijeh koji se smije sam sebi dok ne zaplače na sav glas.

Probaj, Ivane, zamisliti kako je to kada te masa vrti kroz sebe, a ti si opet sam svoj, sin jedinac sebe i nikoga više. Nema u osmijehu ovdje niti majke, niti oca, niti kurca krivog. Samo ti i osmijeh koji je gori od suza. Nadam se da bar dolje u daskama plačeš. Ali plači od sreće što nisi na Balkanu u dvadeset i prvome vijeku.

Znaš li kolika je težina tog osmijeha koji je gori nego slana voda iz naših očiju? Znaš li kakvog je okusa suza ljudi na Balkanu? Ne znaš, naravno da ne znaš, jer si mrtav već skoro 140 godina. Vjeruj mi da ne propuštaš ništa dobro. Zagrni se u ilovaču i budi spokojan. Pusti nas ovakve da se vučemo preko Samsare ove učmale gudure. Samo nas pusti, sve nas koji živi mrtvujemo.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime