ĐORĐE VUKOVIĆ: Stvar srca

udruzeni
foto: Siniša Pašalić

Čim su stari Grci počeli da se bave politikom, shvatili su da ona ne zadire samo u glavu, da se tu ne pita isključivo mozak, da ne zavisi sve od dužine mačeva i veličine tricepsa, već da je ključno pitanje – srca!Štaviše, zakoni emocija često su važniji i sudbonosniji od zakona parlamenata, odluka vlada, nauma vladara.

Ako je kroz istoriju neko mogao to da osjeti na svojoj koži i svojoj sudbini, onda su to – Srbi! Junaštvo i kukavičluk, samoprecjenjivanje i poniznost, buntovništvo i moralna mimikrija, prkos i rajetinstvo, mitomanija i fatalizam, saosjećajnost i bahatost, ponos i prgavština, plahovitost, verbalizam i lakoumnost – određivali su istorijske puteve srpskog naroda, gurali ga u provalije i vazdizali ga u nebesa, nagonili na bune i revolucije, tjerali u seobe i rasijanja, vaskrsavali i rasparčavali njegove države, ojačavali ropstva i kultove vođa. Politika je Srbima uvijek bila stvar srca! Glava je često znala da zakaže, mozak se rijetko kada pitao, neprijateljske vojske su uvijek bile brojnije, organizovanije, disciplinovanije. Ali srpsko srce dobijalo je ratove!

Nabijanja na kočeve, kulučenja i čerečenja, masovna strijeljanja, deportacije u konc-logore, bjelosvjetska satanizovanja, međunarodne sankcije ili bombardovanje osiromašenim uranijumom nisu mogli da pokore i izbrišu Srbe. Naprotiv, samo bi im ojačavali nacionalni karakter, razigravali fatalizam, rasplamsavali inat i žeđ za slobodom. Na vidjelo bi dolazili oni najljepši nagoni, najuzvišenije osobine. One na kojima bi im zavidjeli svi oni koji su ih izgubili u međuvremenu, koji su ih zapustili, koji ih nikada nisu ni imali. Njima su se divili, o njima pjevali, proučavali ih i uračunavali u svoje strategije i prijatelji i neprijatelji srpskog naroda.

Ali uz te junačke, plemenite, pobjedonosne osobine, uvijek su postojale i one druge, mračne, prizemne, besramne, razarajuće. Uvijek bi koristoljublje i bahatost, gramzivost i egoizam, osionost i naduvenost srozali, ojadili, prokockali, opustošili, demoralisali, obezdušili sopstveni narod, razorili mu državu, unakazili ideale. Uvijek bi se našla neka grupa probisvijeta, demagoga, dezertera, nikogovića, sjecikesa i prazilukovića koja bi profitirala, omastila se, proglasila društvenom elitom, državnicima, ekspertima, uspješnim privrednicima.

I recept je uvijek bio isti. Otimačinom i potkradanjem države, paktiranjem sa podzemljem, nasiljem, progonom i etiketiranjem neistomišljenika. Pretvaranjem politike u svinjac. Proglašavanjem sopstvenog naroda za neprijatelja. Nema tu zaista ništa novo. Sve je baš isto onako kako su dva vijeka opisivali i na šta su milion puta upozorili najznamenitiji Srbi – književnici, naučnici, žurnalisti, časne vojskovođe i pravi državnici. Ali uzalud.

Vladajuća elita ruga se upozorenjima da se Srbima ne može upravljati politikom lišenom morala, bez smisla, bez duha. Koliko god narodu bio ispran mozak, slomljena kičma, začepljena gubica, koliko god se činilo da je toliko dezorijentisan i zaglupljen da će svaki put progutati istu foru, pasti na istu laž, da se sve može pljuvačinama, pendrecima, medijskim rafalima, sijanjem straha od izmišljenih i pravih neprijatelja, posljedice su stravične, tragične, nepopravljive. Samo beskrajno glupi i beskrajno pokvareni ljudi ih ne vide!

Preciznije, može se pobjeđivati na izborima i ojačavati vladavinu metodama zastrašivanje, pljuvanja i kupovanja ljudi, ali takvi uplašeni, slomljeni, poniženi i prodani ljudi najčešće su beskorisni, a vremenom postaju i vrlo opasni po sebe i po vlast. Prevare, uvrede, nasilje, ćutanje, konformizam, pokornost, proračunatost, nemoral, odsustvo vjere u sebe, u druge, u institucije, nikada i nikome nisu dobra donijeli. Ali koga boli briga za tim, niti ko razmišlja o emocionalnom i mentalnom zdravlju nacije, niti ko gleda unaprijed u posljedice po političku stabilnost, nacionalni identitet, kolektivni karakter, javni interes. Mozak i srce Srba.

U suprotnom, javnost bi razmišljala o dugoročnim posljedicama najprljavijih političkih kampanja od kada je svijeta i vijeka, ubijanja ljudi u pojam, ismijavanja logike, vaspitanja, obrazovanja, poštenja, tuge, bola, saosjećajnosti, naivnosti… Referendumskih igara bez granica, lažnih obećanja, prijetnji glasačima, promocije podaništva, zakletvi opozicionara koje traju kraće nego baloni sapunice, Čavićeve izdaja birača, Đokićevog sticanja diplome, policijske konferencije i kordona koji palicama nasrće na staricu koja leđima štiti unuče, krvi sa glave plavokose žene na Trgu, medijskih natpisa o ocu i majci ubijenog mladića. Malo je stotinu kolumni da se i pobroje svi primjeri, postave pitanja, a kamoli poslože odgovori.

Nekada su se Srbi školovali u tuđini i dolazili u otadžbinu da je brane i grade. Vraćali se da bi ginuli za slobodu! Danas glavom bez obzira bježe u tuđinu da bi preživjeli, ostvarili svoje ličnosti, da bi našli smisao radu, vaspitanju, poštenju, da oslobode svoje glave i srca od terora prostakluka, bahatosti, nepravde! Kakav zločin! Mogu li shvatiti šta su mu uradili, da li će odgovarati pred istorijom? Hoće li biti Srba?

Naši preci jurišali su nekada na neprijateljske bunkere kao što su naši sugrađani prije nekoliko dana jurišali na novootvoreni tržni centar! Naša djeca mogu nekažnjeno da stoje samo pred slovenačkim konzulatom ili na mitingu vladajuće koalicije! Sve ostalo je rizično i uzaludno!

Zato prvorazredno pitanje nije hoće li ultra, giga, mega koalicija napustiti zajedničke organe kao što je to tražila od prethodnika koje je zvala izdajnicima? Ne, neće! Hoće li sutra ići u koaliciju sa partijama kojima je opsesija da ukinu Dan Republike i genocidnu tvorevinu? Da, hoće! Hoće li uoči narednih izbora ove koje danas poziva u nacionalnu reprezentaciju šutnuti u dupe i sasuti ih etiketama da su plaćenici, soroševci, neznalice, debilčine? Naravno da hoće!

Ali da li će iko i ikako i ikada da oporavi, zacijeli, ohrabri samopoštovanjem, moralom i viteštvom nadahne, rodoljubljem bez masti i provizije osnaži i oplemeni srpski narod?

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime