SAŠA ŠMULJA: Tako je govorio Hasan Sabah

O humoru

Mašinerija za vođenje ratova dostigla je najviši stepen savršenstva u istoriji civilizacije, osim u domenu proizvodnje njihovih neposrednih povoda.

Možda je za to kriva učestalost ratova u savremenom svijetu kao i nemogućnost da se tako brzo osmisli novi i originalan propagandni narativ, možda sama spoznaja da se pred otupjelim svjetskim javnim mnjenjem više nije ni potrebno naročito truditi oko etičkog opravdanja bombardovanja ili invazije, tek, bezidejnost i moralna beskrupuloznost onih koji ovih dana režiraju casus belli na štetu Irana prosto je zapanjujuća.

I dok na svjetskoj pozornici traje mnogo puta viđena medijsko-politička predigra, a „lažne zastave” u naftom bogatom regionu sve češće vijore noseći iranske boje, zvuci ratnog tam-tama postaju sve glasniji i poznatiji. Dok u svijetu vlada sumnjivo odsustvo „terorističkih” napada dostojnih objave rata, čini se da će se onaj sudbonosni tek odigrati i da će takođe nositi „iranski” potpis. A onda, neka je Bog u pomoći milionima nedužnih.

Ostavljajući za trenutak po strani još jedno providno geopolitičko zamešateljstvo, fikcionalnim putem do Irana odlazim posredstvom sjajnog romana iz pera slovenačkog pisca Vladimira Bartola. Taj roman će nam skrenuti pažnju na mnoge velike ličnosti persijske/iranske prošlosti (Nizama, Firdusija, Rumija, Hajama i druge), a naročito na ličnost Hasana ibn Sabaha.

Roman Alamut je napisan 1938. godine, a sam pisac je tada govorio da će problematika njegovog djela biti shvaćena tek za 50 godina. Da bi nakon tih tačno pola vijeka, 1988. godine, bila osnovana Al Kaida i objavljeno prvo francusko izdanje Alamuta. Svijet će tek početi da govori o terorizmu kao nikada do tada, a Alamut će tek doživjeti svoju popularnost na zapadu. Možda baš iz tog razloga.

Alamutskog proroka i njegove komandose neki ugledni autori na zapadu vidjeli su kao prve svjetske teroriste, a sam Sabah dovođen je u vezu s Osamom bin Ladenom (i obrnuto). Istorijski pojam asasina i njihov (samo)ubilački fanatizam još od Marka Pola dovođen je vezu s hašišom koji su ovi navodno konzumirali. Frankofoni pisac libanskog porijekla Amin Maluf u odličnom romanu Samarkand (koji se takođe pojavio 1988. godine) nastoji da opovrgne ovu vrstu orijentalizma.

Zainteresovanima koji, eventualno, nisu čitali pomenuta djela, preporučujem da ipak prvo pročitaju Bartolov Alamut. Na njegovoj strani je ogromna prednost, makar i uz neke orijentalističke stereotipe. On govori o ličnosti izvanredne kreativne i intelektualne snage, o „strašnom sanjaru iz pakla” koji je stvarao virtuelne svjetove a onaj stvarni držao u iskonskom strahu, o mračnom filozofu koji je obrazovao asasine i vješto manipulisao krajnjim suprotnostima u čovjeku, prirodi samoj, ali i u društveno-političoj realnosti svog vremena.

Terorizam ima mnogo definicija, ali do jedne i jedinstvene, ipak, nije se moglo doći. Jedno je sigurno. Postoji ogromna razlika između terorizma koji je odvodio u smrt hiljade i hiljade nedužnih ljudi i onoga koji to nije činio. Jedna vrsta terorizma je atentat na kakvog velikodostojnika (kao u Alamutu) s ciljem da i ostali, njemu slični, osjete strah za svoje dupe.

A druga, suštinski sasvim druga vrsta terorizma jeste svakodnevni propagandni „atentat” koji stotine miliona ljudi širom planete odvodi u stanje indukovanog straha, paranoidne zatucanosti i potpune otupjelosti pred mogućnošću novog rata u tuđem dvorištu. Dok je o samom ratu protiv terora i terora u današnjim ratovima izlišno i govoriti.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime