SLOBODAN POPADIĆ: Izbori u SNSD vs izbori u SDS

bio jednom
foto: Dejan Božić

U subotu 15. juna Milorad Dodik ponovo je postao predsjednik SNSD. Isti dan, umjesto Milana Miličevića za predsjednika Opštinskog odbora SDS Teslić izabran je njegov imenjak Kasapović.Da bi Miličević mogao da se rve za predsjednika SDS.

Desi li se da uspije, biće to jedna od rijetkih dodirnih tačaka u unutarstranačkim izborima dvije najveće stranke u Republici Srpskoj. Drugih gotovo da i nema. Kao da su na dva različita kontinenta – u SDS galama, više kandidata, podjele i hvatanje za vratove, u SNSD ništa. Tišina. Da nije bilo bilborda po gradu, ne bismo ni znali da im je sabor.

Atmosfera i način borbe za pozicije u ove dvije partije zanimljiva je iz jednog drugog razloga, jer predstavlja sliku dva dijametralno suprotna politička svijeta u Srpskoj. S jedne strane vlast, moćni pojedinci (među njima popularni tajkuni), lider, podrška ruskog i kineskog ambasadora, zvaničnog Beograda, a na drugoj hronična nemoć da se nešto uradi, partija u osipanju, bez lidera, u kojoj se unutrašnje struje i podjele nazivaju demokratijom. Doduše, i u njihovim redovima vidimo sumnjive, mutne pojedince, ništa manje prljave od vršnjaka u SNSD. To je onaj sloj zbog koga ljudi poručuju – svi ste vi isti!

Da li je podatak da je sve i jedan delegat na Saboru SNSD glasao za Dodik dokaz da se baš svi slažu sa svakim njegovim potezom? Ne. Ali, sve dok ih vodi ka pobjedi, sve dok na račun njegovog imena imaju funkcije, plate, moć, Dodik će imati plebiscitarnu podršku članstva u kome je, ako je vjerovati brojkama SNSD, nepunih 200.000 duša.

Tek u slučaju izbornog poraza vidjela bi se svaka Dodikova greška, svaki pogrešan čovjek na pogrešnom mjestu, svaki grijeh prema onima koji su se oznojili za SNSD, svaki poklon onima koji su s neba upali u vrh partije. Ali, sve dok stižu pobjede na račun predsjednikovog autoriteta, jedinstvo i odanost u SNSD, gledano izvana, toliko su jaki da graniče s fanatizmom i političkim ekstremizmom.

I način organizacije Sabora mnogo govori o njima: sve mora da bude veliko, najveće, pobjedničko, da bi svi drugi izgledali patuljasto, gubitnički. Potrebno je u svakoj prilici pokazivati mišiće.

Da li to što Dodik opet nije imao protivkandidata govori da u SNSD nema više nikog ko bi želio na čelo partije? Ne, ali ali svako ko bi javno izgovorio tu želju time bi automatski izvršio političko samoubistvo. Partije, a ne institucije su izvor moći. Ako udarite na lidera najjače partije u Srba, morate biti spremni da se borite na život i smrt. U trenutku kada lider SNSD raspolaže svim polugama u Srpskoj, što znači i sredstvima prinude, sasvim je logično da nikom ne pada na pamet da mu stane na crtu.

S druge strane, lako je biti protiv Vukote Govedarice i lako je više struja, ideologija i ličnih interesa u SDS prodavati pod demokratiju. Kakva crna demokratija u nedemokratskom društvu, kada narod vapi za liderom. Za SDS već tu nastaje problem, jer nikada nije imao jednog lidera, nego lokalne šerife. Ni Karadžić nije bio lider stranke već vođa naroda. Ko god da pobijedi, SDS mirovati neće, jer uzaludno pokušava da se transformiše u lidersku partiju.

Da li je, onda, Republici Srpskoj potrebno da SDS postane kao SNSD, pa makar to bila cijena pobjede na izborima? Sigurno ne, iako mnoge demokrate u SDS sanjaju taj dan. Ako ćemo jedan sistem mijenjati istim takvim, onda neka ovih koji su već tu.

Da li bi mnogi u SNSD željeli da su kao SDS? Naravno, ne po rezultatima izbora, nego po trajanju partije bez obzira na to što nemaju lidera, što opstaje uprkos tome što im je OHR posjekoa sve knezove?

O, da.

Ako mislite drugačije, upitajte se šta bi SNSD bio bez Milorada Dodika.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime