SLOBODAN POPADIĆ: Kolumna duga kao agonija SDS

bio jednom
foto: Dejan Božić

Od oktobra 2018. godine do dana današnjeg SDS postoji isključivo samo zbog sebe. Tačnije – zbog nekoliko ljudi. Rezultati opštih izbora u BiH nisu značili samo poraz kandidata tadašnjeg SzP, od kojih je jedan bio lider SDS, nego su doveli do nečeg još goreg – potpunog napuštanja glasača. I to ne od bilo koga, nego od druge partije po snazi.

Ta gluvoća i sljepilo SDS traje i sada, bez nade da će uskoro biti drugačije. SDS se neoprostivo dugo bavi sobom, svojim jadom, podjelama, isključenjima, borbom za lidersku poziciju. Svojim nečinjenjem u opštem interesu direktno su odgovorni za greške vlasti.

SDS nije liderska partija, krivi su mnogi, a ponajviše onaj koji se bar formalno smatra liderom. Vukota Govedarica je primjer kako kakva-takva vlast i moć iz čovjeka izvlače ono najgore.

Od političara kojem u kampanji protivnici nisu mogli da nađu ništa, osim da kao maloljetnik nije išao da pogine na prvoj borbenoj liniji, za svega nekoliko mjeseci nakupio je pozamašan broj negativnih poena: slagao je da će podnijeti ostavku na čelu stranke (bez obzira na rezultate izbora), slagao je da ne priznaje rezultate izbora time što je prihvatio fotelju u Vijeću naroda RS, slagao je narod na Trgu Krajine da će ih voditi do bolje Republike Srpske. Takoreći, postao je pravi političar domaćeg tipa. Krenuo je u spletkeranje, u borbu za novi mandat, iako je svestan da su mu male šanse za pobjedu i da to samo znači novo cijepanje ionako poderane stranke.

Ko su mu protivnici? Milan Miličević, Mirko Šarović, Mićo Mićić.

Sve do referenduma u Tesliću, Miličević je važio za lokalnog političara, birokratu SDS, lijepog i uglađenog čiku koji bira riječi na televizoru, što ovdašnji seljaci nikad nisu cijenili. Ali, pobjedom u referendumu, na kojem protiv sebe nije imao samo nasilnog Dragana Bogdanića, nego kompletan SNSD i institucije RS, Miličević je poprijeko iskočio na sokak kao glavni baja u SDS. Bez obzira na to što mu je pomogao Babalj.

Međutim, virusi su krenuli da napadaju i Miličevića, možda jedino zdravo tkivo u partiji. Slušamo kako će, u slučaju njegove pobjede, SDS odmah u zagrljaj SNSD. Ali, te boleščine nisu problem Miličeviću, već nešto drugo: Teslić nije isto što i SDS. U Tesliću poznaje svakog čovjeka, u SDS mnogi ne poznaju ni sami sebe, a ne boje se ni boga. Plus mu je što dolazi iz dijela RS koji nije pust, u kome ima ko da glasa, a minus to što Pale nikada neće prihvatiti prevlast u SDS Banje Luke i okoline.

Kroz tu prizmu treba posmatrati i moguću kandidaturi Mirka Šarovića. On poljoprivrednicima može da obezbijedi da im se Turci klanjaju i mole za srpsku teletinu, ali će uvijek biti „sarajevski ministar“. Ali, na Šarovića ne treba računati i mimo toga. On je čovjek iz sjenke koji ne voli okršaje jedan na jedan. Za njega SDS nije prioritet, jer tu nema biznisa. Zna da će svakom ko pobijedi biti isto kao Vukoti dosad.

Za Miću Mićića važi deviza – bolje biti prvi u svom selu, nego drugi u opštini. Mićić je domaćin, Semberac, toliko je ušao u domove ljudi da bi glasanje protiv njega bilo bogohuljenje. Nakon iznajmljivanja poslovnih prostora institucijama RS, čak se i SNSD prekrsti prije nego što ga napadne. Ali, Mićić se opekao u prošlom pokušaju da preuzme SDS i to više neće pokušati. Njegova kandidatura je tu da bi njom trgovao, vjerovatno u vidu poziva Govedarici da se obojica povuku. U korist Miličevića.

Ko god da je favorit, to mora da se završi pod hitno. Ne zbog SDS, nego zbog Srpske. Loše je što će, ma ko da pobijedi, SDS i dalje ostati podijeljen, rovit. Iz toga može da ih izvuče samo vlast, pare, funkcije, jer su tada svi zadovoljni. Ako u SDS ima nečeg dobrog, to je činjenica da nikada neće nestati, jer se ne radi o partiji koja živi samo dok ima lidera, već o narodnom, nacionalnom pokretu, doduše oslabljenom do krajnje granice. U BiH taj kapacitet ima još samo SDA.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime