SLOBODAN POPADIĆ: Štrahe je mangup, mi smo papci

strahe
foto: Dejan Božić

Zbog afere „snimak“ u Austriji je pala Vlada, a u Republici Srpskoj niko sem Dragana Čavića.

Nakon što je svojevremeno u Narodnoj skupštini samovoljno pustio snimak poznatiji kao „dva papka“, čime je zaradio ukor predsjednika parlamenta, pao je iz dosljednosti i morala prelazeći u redove onih čiji je uradak slao na vještačenje u Holandiju. Da bi dokazao da je autentičan.

No, Čavić je već dosadna prošlost. Sadašnjost je slična tadašnjoj situaciji u kojoj se našla RS – audio snimak na kojem se čuje Željka Cvijanović dok priča o kupovini narodnih poslanika sa situacijom u Austriji – video snimkom na kojem se vidi Hajnc Kristijan Štrahe kako bogatašici obećava državne poslove ako finansira njegovu partiju. Ali, između toga i našega slučaja zajednička je samo jedna riječ – snimak. I ništa više.

Ishode već znate – austrijski vicenacelar Štrahe je odmah podnio ostavku, a kancelar Sebastijan Kurc nije želio da u Vladi zadrži takvu partiju, te ide u vanredne izore. Kod nas, ne samo da nije bilo ostavki, nego ni izvinjenja narodu zbog korupcije na velikoj sceni, a akteri te priče su za nagradu avanzovali.

I ne samo to. Iz njihovih redova već slušamo opravdanje poteza Štrahea: namjestila mu „služba“ (valjda znaju iz iskustva), sve je to maslo Kurca koji želi da se oslobodi koalicionih partnera i na izborima sam formira vladu, ljevičari uklanjaju desničara, srpskog prijatelja i protivnika migracione politike EU, snimanje je bilo nedozvoljeno, snimak je čuvan od 2017. da bi bio pušten u vrijeme izbora za EU…

Moguće, ali poenta je u nečemu drugom. Tamo gdje vlast zaista potiče iz naroda nikom ne pada napamet da, uhvaćen na djelu, pokuša vrdati, već odmah podnosi ostavku, bez obzira na to što tužilac i dalje ne vidi osnovu za istragu. Osim pravne, postoji još jedna odgovornost – prema svojim biračima i narodu.

Tamo gdje se mediji ponašaju kao čuvari demokratije nije važno kako su došli do snimka, već šta se na njemu vidi i čuje. Tamo gdje vlada zakon, za odgovornost je dovoljan i pokušaj korupcije. Tamo gdje država reaguje ovom brzinom, građanin može da bude ponosan na nju. Tamo gdje narod zna svoje mjesto u državi, ulica se brzo napuni. Tamo, tamo, tamo.

Koliko li je bogataša finansiralo naše partije da bi zauzvrat dobili tendere? Koliko li je opozicionara koji danas likuju zbog pada „Dodikovog prijatelja Štrahea“ takođe dobilo donacija stranaca? Ne, nisu krivi mediji u BiH ako to nisu otkrili (poput njemačkih kolega u slučaju „Ibica“). Našem političkom i pravosudnom sistemu ne vrijedi ništa otkrivati ni dokazivati. A tek narodu. To smo vidjeli na primjeru slučaja lažne diplome u kome je saslušan samo – novinar. Kako reče kolega Avdić – u BiH se novinarski posao ne radi da biste nešto promijenili, već da biste ih nervirali.

Kad smo kod novinara, ako su Štraheu zaista mediji podmetnuli novinarku u liku lažne ruske bogatašice, to jeste kršenje kodeksa struke. Lažno predstavljanje je zabranjeno. Ali, ako me pitate da li bih to uradio, ako ne postoji drugi način da se korupcija otkrije – da. Bez razmišljanja.

P. S.

Poslije Štrahea, mediji u Njemačkoj trebalo bi da se pozabave nastupom svoje kancelarke u Hrvatskoj. Dolazak najmoćnije političarke u Evropi na bilo čiji predizborni skup, naročito HDZ, pa još pričati kako je ta partija bitna u borbi protiv nacionalizma u EU i to u vrijeme kada po Zagrebu pišu „Srbe na vrbe“ – skandal je gotovo ravan Štraheovom. Ti snimci nisu ni tajni, ni sporni. Sve ostalo je sporno.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime