ALEKSANDAR SARADŽIĆ: Dobar glas se više ne čuje daleko

0
180
nemojte oblaci gdje vam nije mjesto

– Postoji li nekakav problem?
– Nema nikakvih problema.
– Ima li nešto nejasno?
– Sve je jasno.

Ovako počinje i završava 98 odsto današnjih razgovora koji prethode greškama uslijed nedostatka informacija.

Nije greška toliki problem. Greške su uvijek bile, jesu i ostaće ljudski faktor i to se u velikoj većini slučajeva prašta. Problem je u bezvoljnosti. U želji da se ne sazna bilo šta novo. Ako to novo nije na brzinu i nije odmah, onda velika većina ljudi i ne želi da sazna nešto.

Civilizacije su se rušile kada su im se istorije brisale. Te iste istorije i drevne fakte su pohranjivali ljudi koji su bili gladni znanja. Informacija koju danas saznamo i koja nam je nova, sutra je već istorija i pohranjena je u naš arhiv. Što je veća naša arhiva sa novim znanjima/riječima/situacijama/vještinama to je naša mogućnost prilagođavanja veća.

Socijalna situacija (čitaj: preživljavanje), ignorantnost, degradacija znanja, ljubav prema psihoaktivima – to su neki od razloga zbog kojih današnje društvo nova znanja i vještine ne stavlja visoko u hijerarhiji važnosti. Ako jedan od nosećih blokova ne valja, zid će zasigurno pasti vrlo brzo.

A kada „zid“ iliti ljudske maske padnu, onda ispliva srž svakog čovjeka. Ispliva ili dobra osoba ili neko ko se treba stiditi i svoga odraza u ogledalu. Te maske su oduvijek visile na koncima pokušaja elokvencije i vrlo krhkim stubama kulture. Cijeli taj pseudo-dadaizam koji se danas skriva pod urbanim nazivima je ništa više do ono što naš narod kaže „prodavanje muda pod bubrege“.

Kada nemaju šta pametno reći, oni galame – to je rečenica iz Selinovog romana „Od Zamka do zamka“. Ta rečenica tako britko i precizno pogađa bit ovog pisanija. Nažalost pogađa i samu srž i žilu kucavicu većine današnjeg društva koje apatično pluta kroz život. Skoro pa da jedva smognu volje i snage da dišu dan za danom. Ako probate izazvati znanje takve osobe, vrlo brzo ćete biti u grotlu galame i salvi uvrijeda.

Dobar glas se više ne čuje dobro. Čuje se glas grozomorne lude, a dobri glasovi se skrivaju po malim ulicama, uskim putićima. Danas je sve što vrijedi svedeno na te male, mračne, uske i jezive puteve kojima obično hodaju usamljeni ljudi. A ta usamljenost nije manifestovana kroz (ne)broj ljudi oko njih, već nedostatkom kvalitetnih sagovornika. Marginalizacija bistre misli i krotke riječi nikada nije bila na većim i opasnijim marginama.

Kretanje je postalo besmisleno i obezvrijeđuju ga svakim novim danom. Velika većina se kreće po inerciji samo da bi se kretala, jer je to društveno prihvaćena norma. A svo to kretanje nema mnogo smisla. Bez smisla, bez cilja, bez motivacije, bez ideje. Nemam mjesto koje bih nazvao domom, kosti moje su hladne i grube, riječi Nika Kejva bi se mogle upotrijebiti u kontekstu gladi za znanjem. Ona ovdje sve slabije ima svoj dom.

Otuđenost od ljudi, otuđenost od knjiga, otuđenost od fine muzike, otuđenost od samog sebe. Sve je to proces kršenja čovječanstva, par karika te omče. Polako intelektualna riječ gubi snagu i kreće se prema giljotini polusvijeta i primitivnog rikanja. A sve brže i brže će koračati prema svojoj smrti. Možda je i toj riječi/misli/djelu dosadilo da bude frljana, silovana i pohabana od strane svakakvih poluljudi.

Kraj one floskule „vrijeme će reći“ nikada nam nije bilo bliže.

Sve je više onih koji čuju „zov ambisa“ danas. Sve više. Francuzi su to nazvali „L’appel du vide“ što bi u prevodu i značilo „zov ambisa“. Onaj trenutak kada ste za volanom i u sekundi želite da se sudarite sa drugim vozilom. Ili kada ste na visokom pa želite u djeliću sekunde da skočite i da vas nema. Nažalost, sve više ljudi i iz naše okoline odgovori tom pozivu ambisa koji glasno duva u svoju trubu.

Ambis nas stalno zove, ali izgleda da se prestajemo opirati i polako krećemo na dole.

Ovo je kažu obmamno stanje duha i tela.
Svevrsne želje za nepokretnošću – posebno vreme i prostor… U kome vam je svejedno da li ste srećni ili tužni.
Vi ne primećujete jedni druge, a ustvari se odlično poznajete.
Porazni je način na koji se manifestuje mrtvilo… Kod onih čija bi želja za životom trebala da je najveća.
Zainteresovanost za procese u vašoj okolini ne postoji.
Moć zapažanja vam je sve slabija… I čula vam polako otupljuju na nadražaj. Vi samo mislite da biste želeli sve ovo da prespavate…
Jer… Vi ste u stanju apatije.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime