ALEKSANDAR SARADŽIĆ: Nedelja, a više vas ja zagrliti neću

nemojte oblaci gdje vam nije mjesto

Jednom je Ričard Brotigan rekao: „Postoje oni dani kada bi posljednje mjesto na kojem želiš biti upravo to na kojem si sada. Ali moraš da budeš tu bar taj dan, jer poput filma, ti učestvuješ u njemu.“ Učestvovanje u praznini je kao spora smrt koja se odvija pred tvojim očima.

Kažu da se u nedjelju i Bog odmarao. Vjerovatno zato što nije živio u kapitalističkom društvu i nije morao da preživljava od (u većini slučajeva) slabe plate. A taj dan, ned’lja k’o ned’lja; još ako je ljeto, svak’ gleda gdje da ubode neki hlad i tu provede dan. Ništa posebno, a u slučaju Banje Luke ovih posljednjih mjeseci – bukvalno ništa.

Buke nema, ali ne zato što je žega uhodala u grad. Ljudi nema, al’ ne zato što su otišli na more il’ na planinu. Reklo b’ se da je tako i svaki drugi dan kad nije ned’lja. Vazda je tako proteklih mjeseci. Ponekad se grad sam zagolica kada klinci krenu u školu, al’ mimo toga – mrka kapa. Svijeta ima samo pred ambasadom Slovenije. Doduše bilo bi i pred ambasadom Njemačke da ista nije u Sarajevu.

A ko od nas ima pravo da proziva i krivi nekoga ko želi ili ko je otišao odavde u potrazi za novim hladom? Kaže narod da svako ide gdje mu je bolje. Ima smisla. Tako, evo, i nedjelja u Banjoj Luci. Svako je gdje je bolje. Ako bismo sudili po toj floskuli, onda se da naslutiti da ima mnogo boljih mjesta od našeg grada.

Najmrtviji dan u mrtvoj sedmici. Neka politika sa televizora ide kao i uobičajeno, ništa novo. Asfalt gori, jer zelenilo polako, ali sigurno postaje misaona imenica ovdje. Ako probaš da se skriješ u neku kafanu da se osvježiš, kandže najučmalijih tema te kroz najučmalije ljude vrebaju i grabe. Pa opet, ništa novo.

Kao da se svi trude da gurnu pod tepih činjenicu da se ljudi neće vratiti sa mora, sa planina, iz drugih država. Iz nekog drugog hlada se život lakše podnese, sa neke druge planine se lakše pogleda u daljinu. Nema toliko prepreka koja jedu nadu da bi je kasnije na najsuroviji način ispljunule.

Sve više nedjelja provodim dopisujući se sa prijateljima koji su po Kini, Irskoj, Njemačkoj, Poljskoj… Ko zna još kuda. Ne bi bio problem da sam jedini takav ovdje, nego je grad pun ljudi koji se ili dopisuju na tim relacijijama ili planiraju odlazak na iste.

Sva nevolja te klete nedjelje je što je ona postala svaki dan u sedmici, svakog mjeseca u godini. Postaje sve jača, što znači da grad slabi i polako pada na koljena. Nije to kužna sudba samo ovog grada, nego regije, okolnih gradova, regija, država. Ako nećeš svoju realnost utopiti u bazenu il’ nekom roštilju onda sjedi i posmatraj kako realnost vene a nostalgija postaje prozor u sreću. Sve što je pogrešno uzdiže se sada.

Savršena praznina se polako stvara. Svaki dan može biti gori, jer se neka promjena ne nazire. Bar ne stoji na našem obzorju. Jednostavno je tako. Nema veze da l’ ovaj tekst kriči tugu i „bedak“. Samo gleda u realnost. Prizma života je isprljana mnogo i koga kriviti što je otiš’o po „Cif“ negdje vani u vrli svijet da opere svoju prizmu i iskristališe je?

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime