BORIS ŠAVIJA: Plemenita vatra profesora Telebaka

foto: A. Čavić

Nisam ni počeo pisati, a već mi je bjelodano koliko je nezahvalna zadaća pisati nekrolog, u nekoliko redaka sažeti i predočiti svoje misli, osjećanja i odnos spram onog koga više nema. Bilo bi mi mnogo draže i lakše odvezati jezik i prste kada bi povod bio srećniji, kad bi ovo što pokušavam sročiti bio zasluženi zaživotni panegirik dragom čovjeku, profesoru, drugu i saradniku.

Milorada Telebaka upoznao sam već na prijemnom ispitu, kao jedan od devet studenata koji su imali sreću da budu primljeni u prvu glumačku klasu na Akademiji umjetnosti. Sva predavanja su se održavala na današnjoj Maloj sceni „Petar Kočić”, koja u to vrijeme nije bila obnovljena i ni izbliza nije imala izgled kakav danas znamo. Bila je to jedna neugledna vježbaonica u koju smo ulazili kad svane, a u njoj znali ostati i do kasno u noć.

Profesor Telebak bio je naš učitelj dikcije i scenskog govora. Učio nas je postupno i štedro, od početka, od prvih nespretnih koraka, i teorijski i praktično, svim tajnama zanata koje su se ticale nasušnog glumačkog oruđa – jezika i govora.

Sjećam nas se kako sjedimo u polukrugu i do iznemoglosti uglas ponavljamo brzalice, poslovice i vježbe artikulacije. Ličili smo sebi na kakvu opskurnu sektu dok se unedogled orilo scenom i po cijelom pozorištu razlijegalo „A, E, I, O, U”; na dahu, dok ne ostanemo bez vazduha. Profesora Telebaka odmila smo prozvali Telza, a sebe, njegove fanatične sljedbenike, „Telzinim svjedocima”.

Vrlo brzo dobili smo priliku naučeno oprobati i na daskama Velike scene, gdje nas je opet, poput dobrog duha, dočekao profesor, ovog puta u ulozi lektora pozorišta. Od tada do danas, desetine predstava uradili smo uz njegovu pomoć. Bio je čovjek koga voliš imati kraj sebe dok probaš. Dragocjen biser. Uvijek s mjerom, s lakoćom, sa dobrim ukusom, šarmantno, zabavno, ali i ozbiljno kad ustreba. Veliki znalac i erudita, a blag, skroman i pitom kao jagnje.

Volio sam ga pogledati u trenutku kad neki glumac pogriješi akcenat, kako implodira, kako mu se ispod naočara namreškaju oči i čelo, pa počne, u nenametljivom nezadovoljstvu, sklopljene šake lupkati jednu o drugu i hitro uzimati olovku da grešku ubilježi. Iz poštovanja i ljubavi prema profesoru bilo nam je veoma važno da imamo što manje grešaka. Takmičili smo se među sobom ko će kroz probu proći s manje jezičkih falinki. Znao sam nekad mimo svih pravila nagaziti akcenat na koji mi je ukazao i provjeriti njegovu zadovoljnu reakciju u publici.

Poslije lektorske probe, svakom ponaosob ostavio bi ceduljicu na kojoj bi čitko i pedantno bila ispisana i akcentovana ubilježena greška (onako kako kažeš) i tik uz nju ispravka (onako kako bi valjalo reći). Imao je, s jedne strane, ozbiljnost i marljivost čovjeka posvećenog jeziku, čovjeka s misijom, a s druge strane vedar dječački duh i zaigranost zbog koje su ga glumci voljeli. Često smo ga u neformalnim razgovorima čikali ne bi li za trenutak spustio gard pristojnog, starovremskog gospodina. Nije mu bilo mrsko, nije se mnogo otimao i nećkao da pusti iz sebe nešto performersko, neku histrionsku crtu koja nas je povezivala.

Cijenio je duhovitost. Raskravio bi se često i kroz smijeh strasno ispričao kakav kalambur, mastan vic, ali s jasnom jezičkom poukom, ne napuštajući pedagošku rutu. Potom bi se, tobož posramljen, povukao i dodao kako to ne priliči čovjeku njegovih godina, a brk bi mu se i dalje smijao. Obožavao sam kad uočim kakvu lascivnost u tekstu pa ga kô đoja priupitam, na primjer: „Profesore, jel’ se kaže kűraca ili kuráca?”, a on odmahne rukom i kaže: „Znaš ti to, Šavija, bolje nego ja!”, pa prasne u smijeh. Pamtim zaprepašćenost i negodovanje nekoliko nas kad nam u hodniku saopštava kako se ne kaže „ćuna”, nego „čuna”. Bilo je toga mnogo za sve ove godine provedene s njim. Sa našim Čiča Mičom.

Njegova prosvetiteljska misija nije se ograničavala na pozorište, bio je rado viđen gost na televiziji, kao kolumnista u novinama, kao lektor, predavač i čuvar našeg jezičkog blaga. Nalazio je dostojanstven i pristao način da pravopis i jezik ne predstavi kao bauk i da lako i nenametljivo priđe svojim čitaocima i slušaocima.

Ostali smo bez jedne gromade, a nama ostaje nada da smo njeno grumenje primili u sebe i da ćemo ga prenijeti onima koji dolaze, održavajući živom vatru ovog plemenitog znalca u nama i u budućim generacijama.

Profesore moj, nedostajaćete mi. Vaš osmijeh, vedrina, Vaše ceduljice i ono: „Za koga navija Šavija?” kad se sretnemo. Neka Vam je vječna slava i za sve Vam hvala!

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime