GORAN DAKIĆ: Poseban tretman

foto: Siniša Pašalić

Nemam stenogram, u prenosu se nije najbolje čulo, ali sam prilično siguran da je šef Kluba poslanika SNSD-a Igor Žunić rekao da o mentalnom zdravlju naroda u Srpskoj najbolje govori to što je taj isti narod birao ovakve poslanike.

Ne znam šta je sa Žunićem bilo kasnije, ne znam da li je stigao da otvori pivo uz nepročitani broj „Zlatne serije“ ili je sam sebi tom izjavom usjekao malj, ali znam da dugo niko ništa bolje nije rekao ni o narodu, a vala ni o parlamentu i parlamentarcima.

Da stvar bude grđa, Žunić je dijagnozu „ispalio“ tokom rasprave o Nacrtu zakona o zaštiti mentalnog zdravlja i to nakon još jednog pucnja u prazno hercegovačkog sokola bez krila Ilije Tamindžije koji se van mikrofona zaigrao Šešelja.

Teško je shvatiti šta je hercegovačka bedevija pokušala da kaže, ali je prilično jasno šta je u tom pokušaju rekla o sebi, ali to smo donekle raspravili prošlog ponedjeljka na ovom istom mjestu, uz nešto malo filozofiranja i nešto više primjera.

Novinar čiji je identitet poznat redakciji zamjerio mi je što sam prošli put o Tamindžiji pisao onako kako sam pisao, jer nije postojala ni najmanja šansa da Ilija to razumije. Branio sam se time što prošlonedjeljno pisanije i nije bilo namijenjeno nezavisnom-socijaldemokratskom prvaku, a prilično sam siguran da ni ovo današnje nije posvećeno njegovoj pameti za koju nijedan izvođač radova ne daje garanciuju.

Izvjesno je da me ne zanima kako je ovo nastalo, jer ne postoji ni najmanja šansa da to precizno utvrdim(o), ali me i te kako interesuje kako i zašto ovo i dalje dozvaljamo? Kome je simpatično Stanićevo i Tamindžijino nadmetanje u prostakluku? Ko uživa u nemoći Željke Stojičić da takva takmičenja završava onako kako bi trebala da završava?

Jasno mi je da je raja ka’ ostala marva, a marva k’o marva – nikad ne zna šta joj domaćin iza zatvorenih vrata sanja. I hajde da nekako oprostim i raji i marvi što ne zna ništa o razgovorima i dogovorima iza zatvorenih vrata, ali kako ne zna da vidi i čuje ono što joj je svaki dan pred očima i ušima u direktnom prenosu?

Jesmo li zaista toliko kao narod pobenavili pa ne uzimamo motku i ne rašćerujemo barabe koji troše i naše vrijeme i naše pare? Da li zaista pristajemo na to da nam se onako smiju u lice i da to smijanje debelo naplaćuju? Koliko još toga treba da izgovore prije nego što shvatimo šta nam se dešava i s čime imamo posla?

Je li Žunić zaista u pravu?

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime