GORAN DAKIĆ: Stade sve, samo život prođe

Svako ima svoje nebo i na njemu svoje svece. Čak i oni koji u nebo ne gledaju često. Svoje sam ponio iz djetinjstva da idu sa mnom kroz život. Ta „tri jerarha“ su uz mene godinama.

Dedu sam ispratio prije nekoliko godina na širokom somborskom groblju, Dunava se opomenem tu i tamo, kada pružim korak prema Slavoniji ili Vojvodini, a sa trećim sam povazdan. Iz ulice u ulicu, iz selidbe u selidbu, sa posla na posao.

Pamtim vreli avgust i crni Philips kasetofon koji mi je ujak spustio u ruke. „Izbunarao“ sam kasnije u njegovoj kasetaškoj arhivi tri neočekivana poklona – „Pink Flojd“, „Barona i crnu ovcu“ i smeđu kasetu na kojoj je bila napisana samo jedna riječ – „Naposletku“. Te noći sam premotavao i premotavao treću pjesmu sa „A“ strane treće kasete na kojoj se nalazila samo jedna riječ ne shvatajući odakle dolazi i gdje odlazi razorni stih kojim počinje refren „Regruteske“: Stade sve, samo život prođe…

Bog je, vele znalci, trilična sila. Biće da je tako. Prilažem istoriji pitanja sopstvenu verziju: dedinu tišinu, dunavske kamenjare i Balaševićeve stihove. Ne umijem da izmjerim šta je na mene više uticalo i šta me je više oblikovalo. A možda, na koncu, ta mjera i ne postoji. Možda ona i nije potrebna. Bilo kako bilo, nakon što sam čuo taj prvi stih u refrenu „Regruteske“ znao sam da sam pronašao svog pjesnika. Upoznavanje je trajalo godinama, a u tom vremenu nastanu i neke priče.

***

Čekao sam Balaševićev koncert u Banjoj Luci pecaroški strpljivo. Ako ga nema ove godine, možda će sljedeće i tako redom, iz septembra u novembar, iz januara u februar. A onda mi je pukao čir i zamolio sam kolegicu koja je studirala u Beogradu da mi kupi kartu za jedan od osam, devet ili deset novogodišnjih koncerata u „Sava centru“. S kim ću, pitala me mati tada. Sam, odgovorio sam, nisam sakat.

U Beograd sam stigao zorom. Noćni preko Hrvatske je dušu dao za one koji ne vole gužvu, ali je putnike iskrcavao u pet-pola šest, a u to doba, bar tada, ništa pod kapom beogradskom nije radilo. Ili ja ništa nisam umio da nađem. Tek sam oko sedam u jednom kafiću na Terazijama popio čaj. Koncert je u osam, ali marim ja: šetnja Knez Mihailovom, obilazak knjižara i antikvarnica, lagana podnevna promenada Kalemegdanom, nemušti razgovor sa međedima, lavovima i bizonima i utom će i pola sedam-sedam, radni dan je, ajmo na put.

Balašević je te godine objavio „Rani mraz“, album na kojem su se, između ostalog, nalazile „Galicija“ i „Čivutski vrt“, pjesme koje sam želio da čujem taman koliko sam želio da čujem „Lepu protinu kći“ ili „Vasu Ladačkog“. Uz manje probleme – stigao sam pred „Sava centar“ dva sata prije koncerta. Priđe mi jedan tapkaroš i upita me imam li kartu viška da mu prodam. Meni je bio sumnjiv njegov naglasak, njemu moj i brzo smo otkrili da smo zemljaci po Banjoj Luci: on sa Mejdana, ja sa Lauša. Pozornica je, dakle, unaprijed bila spremna, slučaj komedijant nije spavao.

Ušao sam u salu pola sata prije početka koncerta. Sam, kao posljednji seoski pijanac. Oko mene svi u paru ili u većim grupama, jedino banjalučki nadmeni deran sjedi potuljen kao pokisla kokoš i ne zna šta će sam sa sobom kad se sa scene odlome prvi akordi… A bio je to instrumental „Pričice o Vasi Ladačkom“. Potom je izašao Balašević. Tek sam na „Lepoj protinoj kćeri“ došao sebi. Grunuo sam u suze zblanuto posmatrajući čudo upaljača i slušajući hor koji se nalazio svuda oko mene. Nekoliko minuta kasnije, kad su sanke zamakle niz sokak, ponovo sam odrvenio i tako skamenjen sam se vratio sa Save i Dunava na Vrbas.

foto: Vedran Ševčuk

Godinu dana nakon toga mati je upala u finansijski minus koji je mašala otekao. „Sitni“ krediti su stigli jedan drugog i banka je aktivirala ono što je imala da aktivira. Tri mjeseca nismo platili kiriju, „teka“ u prodavnici je narasla na četiri stotine ka-emova, ćaća je negdje, kao i uvijek, lokao, a mati se zgrčila na kauču u dnevnom boravku sa kojeg nije ustajala danima. Nije išla na posao, uzimala je šnitu ili dvije hljeba dnevno, kao da posti, a uskoro je i zdravlje došlo po neplaćene račune.

Posudio sam sa tri strane sto maraka, drug me prebacio do Gradiške, odatle sam busom do Okučana, dalje vozom ka Osijeku (preko Vrpolja) i Dalju, do dede i bake koji su možda to veče očekivali da im Dunav upadne u avliju, ali se unuku iz Krajine ni pod tačkom raznom nisu nadali. Ublažio sam materino stanje koliko sam mogao, a onda sam tražio pomoć u vidu devizne infuzije. Roditelji moje majke su dali koliko su mogli i koliko su imali. Znao sam da to nije dovoljno, pa sam sutradan prešao Dunav i krenuo ujaku u Sombor.

Njemu sam muški rekao kako jeste. On je otišao, nakon tri-četiri sata se vratio sa kovertom, a onda mi je, da bi porodičnu muku bar malo poništio, pružio i nekakvu ceduljicu, papirče, šta li. Bila je to karta za Balaševićev koncert koji se te večeri, u okviru velike vojvođanske turneje, održavao u Somboru. Htio sam da krenem za Banju Luku što prije, za sat ili dva, da materi koliko odmah donesem više nego potrebnu terapiju, ali znao sam da to ne može da bude.

U mraku „Mostonge“ sam ponovo odrvenio. Bio sam u parteru, sa sestrom i njenim drugarima, nisam sjedio kao što sam sjedio u „Sava centru“, ali sve je bilo zalud. Oko mene su i pjevali i vrištali i dobacivali, a iz mene ništa nije izlazilo osim očiju i ušiju. Htio sam u nekoliko navrata da dreknem: „Nevernik!!!“ – da zna da sam tu, da je i Banja Luka tu, da nisu u Bačku stigli samo Split, Čačak, Ljubljana i Podgorica – ali nije išlo. Materi sam sutradan predao kovertu, a sebi još jednu uspomenu u kojoj nema ama baš ničega, osim saznanja da smo te večeri somborski koncert i ja – bili.

Kroz maglu treperi i treći, ponovo u „Sava centru“, ali sada daleko intiminiji, manji, onaj iz serije „Kalendar mog detinjstva“ na kojem su bili samo njih dvojica, Balašević i profesor Dujin, dva vojvođanska viteza, jedan u sjenci drugog, drugi čija sjenka ne bi toliko bacala da nema onog prvog, dva drugara, dva jarana, dva havera, razloženi a dur, da li „D mol“ počinje iz de mola, duhovite priče o Deji Šapuriki i kum Isidoru, potom lipa, bagrem, trešnje, kajsije…

I četvrti put, prije četiri ili pet godina, možda i više, u „Zetri“, na nagovor gimnazijskog druga kome su i Zagreb i Beograd bili daleko. Bili smo na sredini partera, gužva je bila nesnosna, kao i galama, ali smo hrabro podnosili sva guranja i gnječenja. Nekoliko mjeseci ranije sam sahranio dedu, prvog od tri sveca djetinjstva i nisam mogao ni da sanjam šta će da se dogodi kada je nakon dvadesetak minuta grunulo ono poznato: „Moj deda već dugo ore nebeske njive…“ Na somborskom groblju sam za dedom pustio dvije-tri suze, muške, a onda sam ih sve isplakao u tami „Zetre“.

***

Tri dana sam studirao, a potom me je, iz haustora u Gospodskoj, drug iz gimnazijske „devetke“ uvukao u „Glasovu“ redakciju. Na prvom spratu je bio desk, a na desku redom ozbiljni ljudi. No me gusta. Na spratu sportisti, gradska i kultura. Biram potonju (ili ona bira mene) i tako je sve počelo. Da bi, sa jednom omanjom pauzom, trajalo do danas.

Nisam mnogo putovao, ali sam razgovarao sa svima sa kojima sam htio da razgovaram. U starim folderima toga ima k’o šodera, a vjerujem da je i mater digla ruke i da je prestala da čuva ono što je bilo vrijedno čuvanja. Intervju sa Danilom Lazovićem, recimo. Ili sa Arsenom Dedićem. Sa Bećkovićem. Dušanom Kovačevićem. Petrom Kraljem.

Nisam imao velikih želja. U hodu sam čekao prilike i koristio ih. Pet puta sam u dvije godine slušao „Čorbu“ da bih tek peti put poturio diktafon Bori Đorđeviću u kamenoj kuli tvrđave Kastel. Deset puta sam slao razne delegacije da lome i konačno slome Đuzu Stojiljkovića u danima kada je u Narodnom igrao ujka Vasu. Jedared sam ustao u šest da bih u pola sedam stigao na kafu i intervju sa Mišom Janketićem.

I dabome da sam sva ta pitanja sastavljao i dabome da sam sve te odgovore prekucavao u nadi da ću jednom sjesti preko puta Balaševića i da ćemo se siti nadivaniti. Do vražijeg petka sam mislio da sam uradio sve što sam mogao, sad mi se čini da nisam potegao ni petinu koliko sam bio kadar… Na toj listi „neuhvaćenih“ su i Srdan Golubović, Aleksandar Berček i Gibonni, ali za njima i ka njima nikada nisam žurio. Za Balaševićem jesam.

Ne pamtim kada sam prvi put pokušao, ali se sjećam da mi je direktor izdavačke kuće „Art print“ predložio da za jedan broj „Krajine“ uradim intervju s kime god poželim. Znao sam odmah ko je to „s kime god poželim“ i nekako sam – ne znam kako – dobio broj Balaševićevog menadžera. Poslao sam mu tri broja „Krajine“ (da vidi čovjek o čemu se tu radi) i spisak sa 31 pitanjem.

Dogovor je bio da ga sačekam nakon onog drugog koncerta u „Sava centru“. Gužva na izlazu je bila ogromna, trajala je desetak minuta i dok sam se dokopao signala novosadska banda je već bila na autoputu. Pokušao sam urediti da pitanja dobijem poštom ili mejlom, ali nije išlo. Propalo je 31 pitanje.

Kasnije sam, od prilike do prilike, dobijao brojeve gotovo svih članova Balaševićeve porodice. Neko se ponekad javljao, neko nikada nije. Bio sam u nekoliko navrata u Novom Sadu, ali sam uvijek mislio da ću na njegovu kapiju pokucati naredni put. Da ću se sljedećeg decembra lijepo predstaviti, reći ko sam, šta sam i zašto kucam. I da ću ponoviti 31 pitanje. No, život je stari kučkin sin.

***

Imao sam i još imam mali ritual: jedared mjesečno primaknem sebi žutu prepečenicu ili dobro ohlađenu tamjaniku  i udarim po njegovim pjesmama. Katalog nikada nije isti, ali se koncert uvijek završi istom pjesmom, pjesmom u kojoj se nalazi onaj razorni stih koji me vezao za Balaševića kao što umorni ribar u predvečerje za kazuk vezuje čamac.

Pjesma je to o ocu koji sina prati na vojnu; o ocu koji je sve porušio, koji je sve pogubio i kojem je ostala samo ta slabašna nada da neće izgubiti jedinca širom krvavih balkanskih njiva. Malo koji stih me i kasnije toliko pogodio kao stih s početka refrena „Regruteske“: Stade sve, samo život prođe, jer sam u njemu naslutio svu tragiku života koji je obilježen gubicima i nestalnošću. Ponavljao sam ga godinama kao vlastiti moto, isticao sam ga kao možda najvažniji Balaševićev stih, kao vers koji najbolje definiše ono što bismo mogli zvati njegovom ravničarskom poetikom.

Toliko očinske plemenitosti je sabijeno u refrenima ove pjesme, toliko roditeljske ljubavi zrcali se u stihovima u kojima otac sina gotovo zaklinje da ne gine za one „što uz bojni poklič legaju“. Pred usijane glave koje pjevaju „u slavu noževa“ otac dovodi „bataljon suknji“ čiji marš treba da poništi predsmrtnu koračnicu koja ispraća mladost u smrt i to je ista ona pjesma koja je pratila „pijane momke“ niz ulicu Brane Ćosića…

To mi je, od tada, najdraža Balaševićeva pjesma; ne kažem da je najbolja, ali gotovo sam siguran da u njoj, pored „Ratnika paorskog srca“, „Nedostaje mi naša ljubav“ i „Protine kćeri“, ima najviše poezije. Balašević je, čini mi se, nikada nije izvodio, osim jednom, u Sarajevu, u Skenderiji, u prvom poslijeratnom koncertu koji je održan podno Trebevića.

„Regruteske“ se sjetim tu i tamo, otpjevam je sam za sebe, pustim je u tišini sobe, kada smo sami rakija i ja, daleko od buke, daleko od svijeta, daleko od svega. Ne pominjem je nikome, dovoljna je meni samome, meni i ponekad ujaku, nakon kotlića i prebiranja po slavonskim danima. Nisam ni mislio da je zna neko osim nas dvojice, ali…

Slavko je konačno stigao iz Pariza. Dugo je pripreman njegov dolazak, ali čiča je konačno pao sa Sene na Vrbas i valjalo je osmisliti dane u kojima će biti ovdje. Pretprošli dolazak bio je obilježen udivnim bekrijanjem, prošli smo proveli na ruti Banja Luka – Mostar – Trebinje – Dubrovnik i živo sam se topio da vidim u šta će njegov dolazak otići ovaj put.

No, prevelika očekivanja ponekad ne zvone slućenom snagom. Vidjeli smo se u jednu zoru, kod Gere u kafani, na terasi i taman kad nismo znali ni kuda bismo ni šta bismo, Saša predloži da odemo na Kozaru, na Mrakovicu, na „po jednu“. Dogovor pade i pođosmo.

U putu i pjesma. Saša i Slavko imaju vlastitu play listu u koju se ne miješam, koju ne poznajem i sa kojom nisam u najboljim odnosima. Ali, slušam ih kako gude iz basova, kako traže po Makedoniji šta ima da se nađe, kako potom pjetlaju put Rasije, pa se vraćaju u lijepe mostarske dućane. Pripomognem kad naleti nešto poznato, ali uglavnom ćutim i čekam svoju priliku.

Koja se slučila kada smo se sa Mrakovice vraćali. Već na prvoj krivini Slavko iznenada zapjeva nešto Balaševićevo, prihvatismo i Saša i ja, a onda se klupko razveza. Slavko se prisjeti „Miholjskog leta“ i „Dođoške“, a onda upita zna li iko „onu Regrutesku“. Počesmo polako i oprezno, kao da se prisjećamo riječi. Svako onako kako je mislio da treba, kako mu je srce slalo melodiju. Kod stiha: „Sine moj, gajde će ti baba kupiti“ udariše i suze. Pjesma završi rapavim glasovima, očevi utraše so sa lice i nastaviše ka Banjoj Luci sa pola gasa.

Čovječe, koliko sam ja tebe volio i šta si ti meni značio.

To u tri Dunava ne može da stane.

Dobar ti vjetar, kapetane.

1 KOMENTAR

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime