IGOR PRERADOVIĆ: Korijeni riječi ruskog čarobnjaka

Opustela je kuća starog Čabaka. Tamo gde su nekad pucali zidovi od naroda, ne čuje se ni smeh, ni topot, a kod zabravljene kapije po zemlji ne vidiš ni otiske kopita ni konjski galop.

Krštenog Čabaka nipošto nećeš namamiti, osim krajnje nužde, jer je bolje predahnuti na pragu negu ući u prokletu kuću.

Po sobama vise trave.

I miriše do besvesti na začine, ne možeš izdržati na nogama.

I po svim zidovima ptice – Zanofa je crtala i to ne ptice nego krilate mačke. Od tih ptica-mačaka kao da su leteli i zidovi i kuća.

Nespokojno je u sobama, jezivo…

Ljeto je počelo, samim tim krenula je i sezona godišnjih odmora. U vremenu smo kojem dominira globalna pošast koja ograničaava i putovanja i razmišljanja. Vrzmala se ideja da današnje KNJIGOKAZE posvetim nekom lakšem štivu, recimo dobrom trileru, sačinjenom po dobro isprobanom receptu – zaplet u sadašnjosti uslovljen događajima iz prošlosti, začinjen agilnošću uvrnutih tipova, najčešće pripadnika egzotičnih tajnih društava – međutim prevladala je emocija oslobođena starom ljubavlju prema čudesnoj ruskoj književnosti i još jednom zaboravljenom klasiku.

Aleksej Mihajlovič Remizov rođen je 6. jula 1877. godine u Moskvi, a umro 26. novembra 1957. godine u Parizu (1921. godine je napustio SSSR i iako je sve vrijeme bio u bliskoj vezi sa otadžbinom, nije joj se vraćao, uslovljen, naravno, i političkim dešavanjima). Prva piščeva proza“, „Bebka“, objavljena je 1902. godine, a 1905. godine i roman prvijenac „Ribnjak“ (pod direktnim uticajem Dostojevskog).

Moram priznati da sam bio u dilemi da li da danas pišem o toj proznoj cjelini ili o knjizi pripovjedaka „Tmina“. Presudila je magija i raznovrsnost priča ovog čarobnjaka riječi koje si istkale neraskidivu mrežu, razularile urođeni ili stečeni magnetizam čitanja koji čitača „prikuje“ za knjigu, a potom ga goni da o tome i priča i piše.

Nezamisliva je istorija ruske proze bez imena ovog velikana o kojem Ilja Erenburg ovako piše u svojim sjećanjima „Ljudi, godine, život“: „…na razvitak naše proze značajnu su uticali A. Beli i A. M. Remizov, iako su njihove knjige u naše dane gotovo sasvim zaboravljene. Dok Beli šestari u nebeskim visinama, Remizov je bio čovek koji je voleo domaći kutak, živeo je na zemlji, čak bi se moglo reći – pod zemljom, ličio je na čarobnjaka i na krticu, oduševljavao se korenima reči, nije umovao kao Beli, već živeo neobično.“

Valja napomenuti da je Remizov do odlaska iz SSSR-a objavio 37 knjiga, a potom još 45 (najpoznatija djela su mu, osim već pomenutih, „Podrezanim očima“ (autobiografska trilogija), „Čelopečke strane“ (bajke), „Sestre po krstu“ („uzvitlana poema o ljudskom stradanju“). Do 1978. godine u domovine nikako nije objavljivan, a istu sudbinu su njegove knjige doživjele i na jezicima Balkana.

„Tminu“ je u sjajnoj ediciji „Metamorfoze“ 1969. godine objavio „Nolit“ u prevodu i sa temeljnim predgovorom Mile Lalić.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime