IGOR PRERADOVIĆ: Pjesme ljubavi i smrti

Njih se ne može pročitati nego saznati kožom i iskustvom, one se ne čuvaju i ne prenose knjigama, nego životom samim, kao nasljednje bolesti. A radoznao čovjek ih može prilično pouzdano sresti i rekonstruirati, ako dovoljno dugo razgovaara s ljudima koji žive te posljedice, akšamluči i igra tavle s njima, pamti pijana brbljanja i dosjetke, sjedi kod brice i prisluškuje razgovore mušterija. 

Kad skupi dovoljno sjećanja, uspomena i tračeva, svjedočanstava o stvarnim sudbinama i vlastitih doživljaja s ljudima koji te sudbine trpe, ostaje mu da to što je skupio ubaci u mirnu vodu i strpljivo čeka. Elementi onoga što je nakupio samo će se, na površini vode, rasporediti u cjeline prema svojoj unutrašnjoj srodnosti, okupljajući se i privlačeći jedan drugoga u skladu sa svojom prirodom.

Karahasan nas svojom „Kućom za umorne“ uvjerava da je sigurno jedan od najvećih živih bosanskohercegovačkih pisaca, a da spada i u red zapaženih evropskih i svjetskih savremenih književnika. Ova literarna dijadema, sazdana od pet vrhunskih, juvelirsko-filigranski izbrušenih proznih dijamanata, prosto očarava i čitača odvodi u razne prostorne i vremenske dimenzije.

Te dimenzije autor opet spaja jedinstvenim temama o ljubavi i smrti (podnaslov, Pjesme ljubavi i smrti, iako se radi o prozi, u potpunosti se stopio sa samim naslovom i odredio mu pripadnost). Tako jedan od junaka, Bego Lisić, prva sarajevska žrtva Velikog rata, voli ženu svog života, svakodnevno je promatra, ali pronalazi jedinstven način da joj to saopšti. Juso Čoban, ostario, sam, sprema se za odlazak s ovog svijeta, ali treba d apoloži još jedan posljednji račun; Karlo Brzohod, poslije smrti žene ANđe, ostaje sam, sin mu je u Americi…

I, iako je ova knjiga prvi put objavljena 1993. godine („August Cesarić“, Zagreb), a u ovom izdanju dopunjena sa dvije nove pripovijetke, onaj ko ovo književno djelo sada prvi put čita, ne može tu činjenicu uvidjeti, prvenstveno zbog ujednačenog kvaliteta (iako nisu sve pisane istom narativnom metodom), tako da kao cjelina djeluju potpuno homogeno i čita se u dahu ostavljajući pečat jedinstvenog iskustva.

Dževad Karahasan rođen je u Duvnu 1953. godine, školovao se u rodnom gradu, Sarajevu i Zagrebu. Osim priča piše romane, drame, eseje, tekstove o teoriji drame. Sa ovih prostora otišao je 1993. godine i radi kao profesor na univerzitetima Zapadne Evrope. Dobitnik je mnogih prestižnih nagrada. „Kuću za umorne“ objavila je Zadužbina „Petar Kočić“ Banja Luka – Beograd u oktobru 2014. godine.

Ali šta da radiš u ovakvim vremenima? Kad su svi ljudi magarci i kad ne priznaju nikaakve svjetove niti stvorenja, kad ukidaju godišnja doba a uvode nekakve klase ljudi, kad nema više poštenih ljudi i fukare nego jedinstveni frontovi nas i neprijatelja? Sanjari ono i pravi novi svijet s novim ljudima, a budale mu se raduju i idu za njim umjesto da ga opomenu. 

Možda ti možeš, jadan ne bio, irediti ovaj svijet ako si uzeo vlast u njemu, ali šta ćeš s drugim svjetovima i šta ćeš s ovim svojim kad se drugi umiješaju u njega i naprave ti zbrku? Niko njemu to ne govori jer je ono sila a blesavo pa i ne dopušta da mu se nešto kaže. Ne možeš ti više sve ovo trpjeti, a ne možeš ni seliti jer te tamo još ne prima. Nema pameti, nema izlaza, a nema ni opstanka.

 

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime