KNJIGOKAZI IGORA PRERADOVIĆA: Izbjegavani i slavljeni krajiški klasik

0
534
tajib

Iako su „Knjigokazi“ zamišljeni kao zapisi kojima se ukazuje na određene knjige, nadam se da ćete mi oprostiti što ću danas ovaj prostor, kao i vaše vrijeme, iskoristiti za podsjećanje na jednu od rijetkih književnih veličina s ovog našeg čemernog prostora, na veličanstvenog Đuru Damjanovića.

S početka devedesetih upoznao sam Đuru, naravno, u nekoj od gradskih kafana i imao sreću, pogotovo poslije tih nesrećnih ratnih dešavanja, da se s njim srećem skoro svakodnevno na ulicama našeg tužnog grada. Znali smo često raspravljati oko određenih književnih nedoumica, svrstavati lokalne „veličine“ u realistične okvire, prepričavati dogodovštine preživljenih dana, sjećati se, smijati, recitovati, pogotovo ako bi iznenada banuo i Miloš Milojević, piti…

Ubio ga je život koji ga nikada i nigdje nije mazio, ubilo ga je nesrećno vrijeme, i „ono“ i „ovo“, ubili su ga glumčevi nesuvisli pokreti upravljača automobila kojim ga je udario i polomio, ubili su ga i alkohol i mehana, a posebno konačni povratak u vječni zavičaj u kojem je na kraju i skončao…

Nisu ga shvatali, ali to je fatum takvih, okretali su glavu, prelazili na drugu stranu ulice, izbjegavajući neizbježan susret, a onda, poslije tog kobnog 25. februara 2009. godine, naglo su mijenjali priču i stav, prepričavajući zgode i navodne Đurine avanture kojima nisu prisustvovali.

Većinom je odnos bio takav, ali bih izdvojio i jedan svijetli, rijedak trenutak – Josif Rakić, direktor tadašnje izdavačke djelatnosti „Glasa Srpske“, kod kojeg sam se zatekao poslom – kada je sekretarica najavila Đuru Damjanovića, nikada nisam do tada, a ni poslije, vidio da ga je neko primio sa toliko poštovanja i čestitosti…

„Prosto je smešno kako mali pisci žude za velikim naslovima, takoreći za velikim knjigama. Žude za velikim naslovima, takoreći za velikim knjigama, kao što pubertet žudi za suprotnim pubertetom. Moglo se dati i drugo poređenje, ali mi se čini da je ovo najslikovitije.“

Đuro Damjanović – zastupljen u mnogim antologijama i dječije i „ozbiljne“ književnosti, nagrađivan, protjerivan, izbjegavan, pa slavljen… „Jednodnevni dnevnik“ je možda putopisni roman, možda, na momente, tek pusto nabacivanje na papir svih stvari onakvih kakve jesu na samom početku ove pitke proze, kao i na samom početku putovanja na relaciji Beograd – More, pisan u fragmentima, sačinjen iz pet cjelina, čita se u dahu i ne zaboravlja lako.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime