KNJIGOKAZI IGORA PRERADOVIĆA: Pjesnik jednostavne forme i kratkog stiha

tajib

Rođen sam u kući u kojoj se stalno pisala i govorila poezija i kroz koju su prošli mnogi – prvenstveno pjesnici, a potom i pisci drugih literarnih formi, književni kritičari, glumci, umjetnici iz svijeta likovnog stvaralaštva, novinari i publicisti, muzičari…

I sigurno je to ostavilo dubok trag, da ne kažem neku težu, pretešku riječ, na odrastanje i formiranje ličnosti. Ovaj preludij ne teži nekoj narcisoidnoj ili samohvale vrijednoj ideji, nego je nastao iz potrebe da se predoči iskrenost čestih izjava kako je poezija jedno od lično uspostavljenih božanstava i da sam bez nje kao, recimo, nikotinski ovisnik bez duvana.

I iako sam se u prošlim poetskim „Knjigokazima“ malo okuražio i kritikovao sveopštenarodno izdavaštvo – za neki sitan novac svako može imati objavljenu zbirku poezije, pa čak i sa eminentnim potpisnicima recenzija („Izgubila se arena“, često je u prvim poratnim godinama znao reći naš veliki aforističar, po profesiji istoričar Božo Marić Pika, sjećajući se koliko je svaki nadolazeći pjesnik ili čak i čitava generacija morala proći kritičarskih rešeta, uglavnom starijih kolega, da bi bila štampana u lokalnom književnom časopisu) – moram da priznam da u toj poplavi nepoznatih imena sve češće pročitam sjajna pjesnička ostvarenja koja razbijaju iluziju kako danas nema dobrih pjesnika. Ima ih i biće ih uvijek dok je svijeta.

A sad ćemo o jednom od najzvučnijih pjesnika s ovih nam zajedničkih govornih područja, o veličanstvenom Vitomiru Nikoliću.

Slika iz djetinjstva

Gospode, kako pamtim tu sliku,
kako je sve to živo u sjećanju
– odsjekli su glavu nesrećniku,
a nekakva je muva pala na nju.

I dok je nepovratno iz zjenica
odlazio čitav jedan svijet,
ta je muva mirno išla preko lica
kao da se ništa dogodilo nije.

A tamo je negdje mirisala trava,
šumorio jasen, cvrkutala ptica,
– sve je bilo isto, osim ova glava
sa ravnodušnom muvom na sred lica.

Ćutao sam i dok su ostali
odlazili siti tog prizora ratnog,
neko je je viknup Šta čekaš mali!
Ništa, rekao sam sasvim mator.

Vito Nikolić je rođen 1934. godine i u danima odrastanja, kada je trebao da to vrijeme „utroši“ u bezbrižnoj dječijoj igri, zadesilo ga je jedno, možda i najveće ljudsko zlo – Drugi svjetski rat, u kojem su on i mnogi njegovi vršnjaci preko noći – ne odrastali nego, kako i sam kaže, postajali stari.

Još za života, koji je trajao tačno šezdeset godina, prozvali su ga crnogorskim Jesenjinom iako je objavio „samo“ tri zbirke poezije (četvrta, u izdanju Rajka Babovića, Vitinog druga, objavljena je posthumno). Novinar i putopisac, senzibilitetom pjesnik jednostavne forme i kratkog stiha, jedan od posljednjih istinskih boema i čije je djelo nadživjelo pisca i čitaće se dok postoji ijedan čitač na ovom svijetu.

Oslušni, ponekad, tako krišom,
i čućeš kako kisnu naše kosti
pod tamo nekom tamnom kišom
u toj svijetloj budućnosti. 

Izbor pjesama „Rekvijem za skitača“ objavilo je „Obodsko slovo“ 2009. godine u Podgorici.

 

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime