MILADIN BERIĆ: Pjesma o dva badnjaka

Miladin Berić Pjesma o dva badnjaka

Jošte i ne kaniš svitat’ rujna zoro
tamo gdje jedino lože dva badnjaka,
a koliko vidim nećeš baš ni skoro,
došlo takvo vrijeme i takva nafaka.

Jedan kraj Cetinjskog starog manastira,
drugi pokraj dvorca od Kralja Nikole,
prvi u čast slave Božanskog pastira,
drugi po dekretu vatikanske škole.

Kako i priliči zavađenoj braći
između njih buljuk Milo – pendrekaša,
tako da će teško sunašce izaći
tamo gdje se mole i dva očenaša.

Zna li taj Miraš taj raspop i Juda
da se iz tog dvorca noću čuje samo
glas kralja Nikole strašniji od suda:
„Za brdšca ona … Onamo … Onamo.“

„S ognjišta milog bježi mi, kugo“
šapuće Nikola, al’ se šapat čuje
sve do Vatikana i odzvanja dugo
natkrilivši Lovćen žešće od oluje.

Za koju godinu Miraš će badnjače
da zapali prvi trinaest dana prije.
To sluti i gavran što nad Gorom gače
i što iz Morače crnu vodu pije.

Dva badnjaka gore svaki svojim plamom,
na zastavi dvoglavi pocrnio or’o,
jedan ložen vjerom, drugi ložen sramom.
Slutim da ne kaniš skoro, rujna zoro!

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime