ALEKSANDAR SARADŽIĆ: Nikoga više ne zanima koliko je Kotor star i da li motori jure u daljini

Aleksandar Saradžić

Svi smo nebrojeno puta bili „blagoslovljeni“ da gledamo po zilioniti put „Srećne ljude“ i vjerovatno svi znamo onu čuvenu Šćepanovu:„Ne mogu da ti pričam o avionima i motorima, ali o ženama mogu da ti pričam 24 sata da ne pogriješim“. Nažalost ovo nije članak o ženama. I ja vam ne mogu pričati o avionima i motorima, ali o alternativnoj sceni u Banjoj Luci mogu da vam pričam 24 sata, a da ne pogriješim; što vjerovatno više govori o meni nego o toj sceni.

Kako sam jedan od onih što više voli da čačka po svom, a ne tuđem dvorištu, tako ću i ovdje pričati o „krajiškoj ljepotici“, gradu na rijeci Vrbas. Svi znate za Banju Luku, mjesto rođenja najboljeg ćevapa na svijetu, mjesto gdje „bleja“ traje od ranih jutarnjih časova svaki dan, grad gdje skoro za svakoga ima po nešto i grad famoznog mita „7-1“ (sedam žena na jednog muškarca), ali trenutnom slikom grada ja bih prije rekao „sedam kafana na jednog čovjeka“. Alternativna muzička scena i Banja Luka ne idu tako dobro ruku pod ruku, a posljednjih deset godina skoro pa da se i mrze.

Da bi živjela sva ta priča oko alternativnih muzičkih pravaca kao što su rok, metal, pank, hip-hop – trebaju postojati uslovi. Naravno, da bi uslovi postojali trebaju se pojaviti osobe koje neće samo sjediti „na svojoj veloj riti i krasti bogu dane“, nego pokrenuti stvari. Pokretale su se stvari, nije da nisu. Oni malo stariji će se sjetiti klubova Onazis, Remington, Cedubal i naravno kultnih klubova Music Hall i Geto. Oni koji su od skoro u ovim pričama mogu se sjetiti DFK Kluba (ex-K.S.E.T.), Doma Omladine, imaju tu još DKC Incel, sada je i Sokolski krenuo oživljavati opet. Ima nekih znakova buđenja, ali je to generalno dosta sporo i dosta traljavo (u većini slučajeva), jer se u 99 odsto takvih manifestacija ne vrti ono najvažnije – novac.

Sada će se pojaviti neki pametni anti-komformista ili neki wannabe anarhista pa probati reći „o čemu ovaj sere, kakve pare, alternativa je protiv kapitalizma“. Pod broj jedan, pravilo ovog društva je „nema džabe ni za babe!!!“; pod broj dva, danas se ne živi od ljubavi i entuzijazma (kojeg nam i te kako manjka). Probaj staviti ljubav u tiganj, pa mi javite jeste li se najeli. Pod broj tri, trenutna alternativna scena u Banjoj Luci nema da ponudi ništa što bi moglo natjerati neke imućnije da im u očima zaigra znak dolara i da pomisle „ovo je dobro, ovo bi se moglo pogurati, izreklamirati da se izvuče koja marka, a i oni uspiju“.

Sceni nedostaje bendova da izađu pred publiku. Pod broj četiri, da bi nešto uspjelo i probilo se mora imati publiku i pratioce, obožavaoce, nazovite ih kako hoćete. Kada kažem fan i publika ne mislim na ljude koji dolaze na svirku da se napiju, nadrogiraju i padaju u kome ili djevojke koje dolaze u „cock hunt“, nego mislim na osobe koje će dati deset maraka za majicu, 20 maraka za ploču benda, kupiti kartu za koncert benda, a ne žickati se na vratima „aj me druže pusti, nemam kintu, a to mi ortaci sviraju“. Ja ovdje nikoga ne pljujem, ovo je činjenično stanje našeg grada i scene.

Scenu ne čine samo bendovi. Scenu čine izdavači, promoteri i organizatori koncerata, osobe koje rade omote/buklete/postere/vizuelno predstavljanje, vlasnici klubova i, na kraju, posljednje, ali i NAJVAŽNIJE – publika. Tri kategorije se mogu napraviti u ovom mikrokosmosu, a koje su bitne za opstanak i razvoj alternativne muzike.

Na prvom mjestu je svakako prostor za koncerte, jer bez prostora možete samo sjediti u kući i što bi rekao naš narod „svirati kurcu“. Drugo – nedostaje nam organizatora, osoba ili više pojedinaca koji će zajedno raditi na organizovanju festivala, koncerata, izložbi… Treće i ono u ovoj skupini što je najvažnije – ponuda (bendova, izvođača, umjetnika), jer da bi imao potražnju i stvorio baz fanova i imao bilo kakvo mišljenje publike, mora se nešto ponuditi.

Krenimo od onog prvog – prostori koji omogućavaju alternativnim umjetnicima da se izraze pred publikom je svakako u blago rečenom padu. Nabrojao sam gore da je DKC Incel i dalje aktuelan. I oni kao i svaka organizacija koja djeluje ima svoje troškove, a da ne bi „upadali sami sebi u stomak“ moraju nekada praviti i događaje koji su generalno prihvaćeni u narodu. Pa su i oni drastično smanjili broj hip-hop, metal, HC i pank koncerata i preorijentisali se na pravljenje rave svirki.

Ekspanzijom trendova preko interneta i naš grad je postao lud za rejv žurkama i ogromnim količinama tableta. Nije tajna i svi mi znamo da u 99 odsto slučajeva takve žurke privlače i ljubitelje psihoaktivnih supstanci, da ne kažem pajdomane. To opet nije krivica ni kluba ni organizatora. Njihovo je da se pobrinu da niko ne unese pištolj i povrijedi druge. Jedan veliki minus tog kluba je što je malkice udaljen od centra grada. Mi Banjalučani smo generalno lijene vreće govana, pa ako je nešto na više od pet minuta hoda ide ona stara dobra floskula „neću da idem dolje u vukojebinu na svirku“. Oni se bore svim snagama da popularizuju taj prostor, ali slabo to ide, jer je tu nametnut taj minus udaljenosti.

Dolazimo do klubova koji imaju prostor, lokaciju, ali i strah. Strah da će izgubiti postojeću klijentelu ako ubace nekog umjetnika i bend koji idu malo više „u kosti“ sa prozivkama. Najjači primjer toga je Rock Symphoy. Lokacija – fantastična, prostor kluba – fantastičan, koncept – vrlo dobar, kafa – odlična. I to je to. Jednostavno u taj klub neće ući i zasvirati ništa što je jače od Osvajača. Eh sada, ni to nije za pljuvanje. Jer opet bolje da novi klinci, a i starije prdonje piju kafu uz AC/DC, Metallicu i Scorpionse nego uz Cecu, Jecu i Perecu; ali ruku na srce to će teško ikada postati klub koji će pružiti sigurnu luku za žešće metal, pank, hardkor bendove.

Onda imamo i jednu anomaliju, a ta anomalija grada se ogleda u klubovima kakvi su Igra Mečka, Žiža i slični. Iako su površinski ne veći od prosječne kafane „u kraju“, one redovno prave neke akustične koncerte, DJ-setove i neke tematske večeri. Na duže staze to se može posmatrati kao spasonosna linija alternativne scene, ali da bi se napravio „big bang“ da scena opet prodiše, treba – ne više – nego veće. Svakako duboki naklon vlasnicima tih kafića što se cimaju da bi bilo šta Banjalučanima ponudili što u svom opusu ne veliča turbo-folk, velikog brata, zadruge i ostale degenerativne stvari koje izjedaju ovo društvo. I sam znam koliko se Ogi (Žiža) zna ganjati oko svega toga, tako da ti ljudi zaslužuju i podršku i naklon.

Dolazimo do prostora koji su nekada bili veliki, a danas su samo giganti na izdisaju i totalno su sklonjeni u stranu. Cedubal je odavno pokojni, Remington pokojni, Onazis je dobar ako vas interesuju palačinke, a ne alternativna scena. Sokolski Dom je nekako uvijek tu bio prisutan, ali ispod svakog radara, jednostavno su svi zaboravili na njega, a on je možda skriveni džoker banjalučkih alternativaca (razmislite o tome!).

Da ne dužim, a i ovako sam se raskenjao, bili su tu još Trendkill, Renagade Club, i gomila još nekih kafića koji su napravili po koju svirku i nestali sa mape. Treba istaći dva jako bitna objekta u stasavanju malo starijih ljudi iz grada. Prvi i u svakom smislu ungerground prostor je bio „Geto“ u Novoj Varoši. Taj prostor je poslužio kao baza za mnogo dobre probe nekih sjajnih bendova kakav je bio „Revolt“, poslužio je kao prostor za svirke nekim gigantskim veličinama u muzici kako prije tako i danas; neki će se sjećati da su Desaster, Fatal Embrace i Holy Moses pržili najstrašnije u „Getu“. Danas se ne zna šta je sa tim prostorom; neki kažu da je zatvoren, neki da je pretvoren u lokalnu teretanu, a neki pak tvrde da je to neki prostor kulture a.k.a galerija.

Dolazimo do kultnog mjesta na Mejdanu, kod dvorane Obilićevo, legendarni Music Hall. Mjesto koje je bez problema primalo par stotina ljudi i gdje su na slušaone (ne svirke, nego jebene slušaone) metala/roka/panka znale doći jednu ili dvije stotina duša. Dovoljno je reći da je nekada prije rata tu trebala doći Sepultura (mit ili istina, svakako dobra urbana legenda). Danas je i to mjesto odsječeno od upotrebe za svirke. To je sada laser-tag teren za „borbu“. Jedino gore od tog sranja je kada dobijete poziv od Zirija (znaš da te volim) da idete na to isto sranje.

I sada dolazimo do najpozitivnije i ujedno meni najveće misterije u vezi banjalučkih klubova, a to je City Pub. Neki ga se sjećaju dok je tu bio kafe Moloko. Ovo mjesto se nalazi u samom centru grada, na idealnoj lokaciji, totalno je komercijalno prirode, ali opet dozvoljava pravljenje metal, pank, rok svirki u njihovom prostoru. Zašto govorim da je ovo anomalija? Zato što komercijalnost ili bilo kakva veća novčana dobit i alternativna muzika u Banjoj Luci ne da ne idu ruku pod ruku već su smrtni neprijatelji.

Imao sam priliku da i upoznam vlasnike paba, ljudi su na svom mjestu, bore se da prežive svaki novi dan kao i svi mi, znači nisu to neke niškoristi ili protuve. Ali opet podstiču mlade da dolaze i puštaju bilo koji žešći muzički pravac u njihov prostor i velikodušno daju prostor za koncerte. To je zaista jedinstven i svijetao primjer kako se svaka zajednica treba ophoditi čak i prema onim ne toliko komercijalnim i konvencionalnim muzičkim žanrovima.

Svake sedmice oni prave metal/pank slušaone, nekada je i neka disko nostalgija, ali pohvalno je što tu nema turbofolka, krljanja i nekih seoskih džibera koji glorifikuju takve pizdarije. Uz Sokolski, ovo mjesto bi svakako moglo biti veoma važna karta u rukavu pokušaja oživljavanja banjalučke scene.

Da sada popričamo o publici u Banjoj Luci. Dosta rano sam krenuo lunjati oko mjesta gdje se svirao pank, metal i hardkor sa starijom ekipom. Mogu reći da od kraja 2000. godine pa do danas na koncertima alternativne scene viđam skoro iste njuške. Doduše nakupilo se tu nekih bora, brade posijedile, kosa opala, ali u suštini ne mijenja se ništa. Neki su odustali od ovoga, valjda porodica, poslovi, te komforne zone koje znaju ubiti čovjekovu ljubav za čvršćim zvukom i muzikom koja ima šta reći „u lice i to sa stavom“, ali mlađih nedostaje.

Generalni problem koji se pojavio u Banjoj Luci i nije umro do dana današnjeg – sujeta. Jer koliko god se mi neki bavili muzikom ovdje, mi smo drugarima iz drugog benda na koncertu publika i podrška, a ne saborci na pozornici. Eh, onda na scenu stupa sujeta. Ako neko napravi nešto dobro, objavi album malo dalje od Banje Luke, odradi koju svirku vani – instantno kreće pljuvanje. To su one standardne floskule tipa „Ma šupci su to, pičke prodane“, „Znam ja njih, lako je njima imaju para, buržuji debili“ ili „Ti su šupka dali da bi otišli svirati tu i tu sa ovim i ovim“. Banja Luka ima taj problem da konstantno ponavlja to umjesto da priča bude kada neko izda album, pa da ga ostali bendovi pitaju kako je došao do izdavač, može li njih pogurati i pomoći.

Ili ako je neko svirao vani, da ga pitaju šta oni da urade da to isto urade. Ne, Banja Luka je zakucana u pljuvanje jednih na druge. Direktori su sve rekli sa stihovima: „Ratovi za dinar, ratovi za dvorišta/Ratovi za tarabu – krave crkavaju/Rodbina u svađi psuje se na međi!“, samo da komšiji crkne krava, da nije srećan, pa makar i ja ne bio srećan sa njim. Dok je tako nema napretka. To je ta starija generacija nosila i nosi i danas, u to svrstavam sve starije od 24 godine. Što se tiče mlađe publike, vidi se da ih ima. Pojavljuju se polako i postepeno, ali im treba neko mjesto ili konstantan koncertni program da ih drži na okupu dok samo ne bi „prohodali“ kao ekipa i pravili podršku jedni drugima.

Sada da vidimo gdje smo na ponudi. Imao je ovaj grad finih bendova koji danas rade usporeno ili ne rade nikako. Mislim da je najveći problem u radu tih bendova bilo to što im niko nije dao da se okušaju na većoj pozornici kada se navježbaju, da osjete veliku pozornicu. Recimo Kastel ljetne festivale su okusili bendovi poput Tankera, Brutal Protesta, Interfektora i još nekih, ali većina nije.

Jedan moj prijatelj je to divno rekao: „Ovi svi ljetni festivali na Kastelu stalno iste zovu. Galija, Divlje Jagode, Hladno Pivo, Van Gog. Imaš osjećaj kao da u zalihama imaju još milion postera, logosi bendova isti, samo mijenjaju godine“. To je apsolutno istina. Izgleda da neko misli da su ljudi Banje Luke telad, pa im se svake godine treba objašnjavati koliko je Kotor star, kako se boje mešaju sa kiselinom i da li motori jure u daljini.

Trenutno jedinu takvu mogućnost da bendovima drži zaleđe na Kasetlu bi mogao pružiti Demo Fest, kao jedan od vodećih festivala u regionu. Da se jedna bina postavi za banjalučke bendove, jer fin je podsticaj svakom novom bendu kada bi mogao svirati na renomiranom festivalu da stekne ime i iskustvo a i fino stoji u CV-iju. Reći će neki da je ovo totalni lokal-patriotizam, ja samo mogu reći da jeste i da me zaboli ovih 20 centimetara u gaćama šta mislite, ali ja želim i te kako da Banja Luka opet bude jaka sa rok, metal, pank i hip-hop bendovima koji snimaju, imaju šanse za nastup na velikom festu i da su željni rada.

Ja danas tvrdim da Banja Luka ima samo jedan bend koji može obezbijediti neku pristojnu gotivu od muzike, možda ne veliku ali kada bi probali ispucati metak na malo više, možda bi i pogodili. To je hip-hop bend Brutal Protest. Ne mogu računati Kolju ovdje, jer koliko god bio alternativa seljacima i šabanima, on je kult i veličina za sebe. Ima tu gomila bendova koja je negdje vani bila i svirala i izdavala.

Bendovi poput Tankera koji su ovjerili Wacken festival, RGK, Degenek, Shizomantra, Grupna Terapija, 1389, Monument, Uvijek Drugi, Interfektor, Zvijer, Deer In The Headlight, Svinjus, Satan i meni lično bend kojega mi je najžalije – Aggresor. Agresoru se desilo ono što se dešavalo i dešavaće se većini bendova ovdje – prekretnica. Da li živjeti pristojno i raditi bez mnogo slobodnog vremena ili raditi neki malo manje ugodan posao, ali imati više vremena za svirke? Nisu oni bili jedine žrtve toga, ima njih tu još more, ali to nije za osudu. Par svirki, par pjesama i ćao, ali c’est la vie. Tako da Brutal Protest duguje najviše svojoj istrajnosti i konstantnom radu  to što su napravili ime u regionu.

Na kraju dolazimo možda i do najbitnijeg segmenta koji se tiče banjalučke alternativne muzičke scene. Festival BL Rising. Mladi fest koji pravi svoje prve korake, ove godine će biti tek drugo izdanje ovog festivala, ali je svakako pohvalno da se uopšte neko cima da napravi nešto takvo u gradu. Kako je Banja Luka uslovno rečeno mali grad, nešto oko 200.000 stanovnika, znam i osnivače festivale („maleno mjesto, ne’moš od zla pobjeći“) koji su prvo izdanje festivala prošle godine totalno odigrali na kartu entuzijazma. Pritom odvajajući svoje slobodno vrijeme, svoje finansije i vjerovatno više puta u danu verbalno opšteći sami sebi sa majkama zašto se uopšte upuštaju u takvo nešto.

Može se reći da je ovo mnogo zdrava priča koja tek uči hodati i kako se pliva u poslovima organizacije. Da se zna, nije to samo reći bendovima „ajte svirat, biće gotiva“. Ta logistika je vjerovatno i najgori posao organizovanja festivala. Mjesto, tonci (njihov tonac je agresivni filantrop Škoro), ozvučenje, binska produkcija, bendovi koji će svirati, obezbijediti bendovima smještaj, iće i piće. I na kraju dati novce bendovima, jer niko ne svira za babino brašno, ima tu putnih troškova i čega sve ne. Tako da grad i te kako treba u festivalu vidjeti potencijal da pomogne zajedno sa publikom da se priča iznese do kraja i ono još važnije – da se priča svake godine ponavlja.

Treba naglasiti dvije bitne stvari u vezi festa. Prva je ta da je festival humanitarnog karaktera, znači nije sistem „što zaradim trpam sebi u guzicu“ i to da im evo već drugi put bez i jedne riječi City pub izlazi u susret bez pogovora (sada shvatate zašto je ovo mjesto pozitivna anomalija). Ove godine ima i metala i roka i hop-hopa na festu, tako da je opet jedan fin odabir, za svakoga po nešto. Sada je na potezu publika da se vidi koliko ljudi može i želi da podrži manifestaciju ovakve prirode. Nadam se da će se Banja Luka probuditi i podržati ovakav skup ljudi kojih je i ovako sve manje i manje u našoj okolini.

Vjerovatno će se i na ovu priču naći uvrijeđenih i pljuvati me što nisam pomenuo ovoga ili onoga, njihove bendove, manifestacije… Ali čisto da se ogradim odmah i kažem da me niti zanima, a iskreno me boli briga. Ovo je istina o Banjoj Luci i njenoj alternativnoj sceni. Nadam se trenutna i ne još dugo istina, ali vrijeme će reći.

1 KOMENTAR

  1. Svaka čast prljava metaliko na iscrpnom tekstu i do detalja opisanom stanju u Krajiškoj metropoli. Ovo mora da se dijeli! Stay true!

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime