SAŠA ŠMULJA: Černobiljska istina

O humoru

Hljeba i Igara prijestolja. Tako bi se mogla nazvati jedna epoha kojom su dominirali eskapistički televizijski i književni sadržaji, epska fantastika, superheroji za sve uzraste, vampiri i zombiji za svaku priliku. Tako bi se, u isto vrijeme, mogla imenovati i jedna globalna pojava kolektivnog gubitka fokusa i otuđenja od stvarnog života i stvarnog svijeta.

Kada se 1986. godine dogodila černobiljska katastrofa, svijet je još uvijek imao kakav-takav fokus. Mi u Jugoslaviji bili smo zabrinuti zbog posljedica radioaktivnosti, ne znajući da živimo uvod u naše domaće cijepanje atoma i ne sluteći da će se svijet koji smo poznavali i životi koje smo vodili do tada vrlo brzo raspuknuti kao černobiljski reaktor. Trideset tri godine kasnije gledamo petodijelnu miniseriju Černobilj, koja je uz dosta simbolike premijerno emitovana na samom zalasku Igre prijestolja.

Černobilj za sada u svijetu ima fantastičan rejting, a pozitivnu reakciju gledalaca izaziva, prije svega ostalog rekao bih, dugoočekivani povratak realnosti i u realnost. Negativnu reakciju ponegdje izazivaju određena odstupanja od istorijske istine, ali to je uobičajena pojava kada su u pitanju fikcionalna ostvarenja koja počivaju na dokumentarnom ili eksperimentalnom principu. Fikcija je prvenstveno fikcija i tek uslovno može da se nazove dokumentom i istinom.

Serija prikazuje protivriječja i slabosti na samom kraju sovjetske ere: propagandu, državne dogme i državne tajne, birokratski aparat i aparatčike, paranoju, simulaciju moći, espionažu, cenzuru, nekompetenciju, neodgovornost itd. Isto tako, prikazana je i ona ljepša strana priče, a ona dolazi iz samog naroda: zdrav duh, neuprljan nuklearnim otpadom niti bilo čime prethodno navedenim, spremnost na žrtvovanje, vezanost za zemlju, solidarnost, samilost, odgovornost, moral, ljubav do smrti. Sve su to bezuslovno herojske vrline koje su danas veoma rijetke i u televizijskom i u stvarnom svijetu.

U stvarnom svijetu postoje i nauke koje nisu nuklearna fizika, ali kao i ona u ovoj seriji, mogu biti tragično podređene i kontaminirane političko-ideološkim dogmama. Na isti način postoje katastrofe koje nisu nuklearne, ali koje imaju razorne posljedice po cijela društva. Od 1986. godine naovamo, umjesto najavljenog i očekivanog sasvim suprotnog scenarija, svijet je vidio ogroman broj takvih društvenih katastrofa, ratova, razaranja, trajnih kontaminacija koje su ljude i zajednice dugoročno otuđile u rasnom, religijskom, nacionalnom i kulturnom pogledu.

Nijedna od tih katastrofa, od raspada Jugoslavije do razaranja Sirije, još uvijek nije dočekala svoju HBO istinu, a vjerovatno i neće. Planetarna žeđ publike za sadržajima koji estetski i fikcionalno pretenduju na visok stepen faktografske kredibilnosti, u tom smislu, sasvim je izvjesno, ostaće za sada uglavnom neutažena. Jer će istina, kao društveni, društvenonaučni i humanistički ideal, do daljnjeg ostati u potčinjenom položaju, u domenu monoloških narativa i proizvodnje imaginarnih zombija, u čemu sve ljudske zajednice kao i sve televizijke kuće liče jedna na drugu.

Živimo u svijetu laži čijim se taloženjem istina može u potpunosti zasjeniti, poručuju autori i producenti serije Černobilj. Tamo gdje ideološka laž posjeduje apsolutnu moć, katastrofa je neumitna posljedica. To su poente na kojima počiva ova serija, ali to su istovremeno i tvrdnje koje nije neophodno nešto posebno dokazivati. Pravo je pitanje: gdje se danas nalazi najveći reaktor ideoloških laži, prikrivanja, torture i totalitarizma?

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime