SAŠA ŠMULJA: Pravda za učenike

Saša Šmulja Autošovinizam

Nakon što je objavljena vijest da su učenici iz BiH zauzeli 62. od ukupno 79 mjesta predviđenih za zemlje koje svoje petnaestogodišnjake šalju na trijenalno PISA testiranje, u javnosti i medijima krenuo je još jedan talas negativnog senzacionalizma.

Šokantno! Poražavajuće! Katastrofalno! To su samo neki od izraza kojima ovih dana započinju prilozi, analize, članci, razna pisanija. Nije mali broj onih koji su se utrkivali da kažu da je na čitalačkom, matematičkom i prirodnjačkom planu naš „svaki drugi učenik funkcionalno nepismen”, a ima i onih koji zaključuju da „moramo mijenjati sve, od nastavnog kadra do đaka”.

Oni koji su ovo saopštavali, zaključivali i objavljivali, očigledno nisu shvatili poentu pomenutog testiranja i testiranja uopšte. Kakvo je to testiranje nakon kojeg je, bez obzira na rezultate, petnaestogodišnju djecu normalno u javnosti nazivati (funkcionalno) nepismenom? Kakvi ljudi i kakvi pedagozi to mogu? Vrlo loši, ako ne i oni najgori. Bez obzira na koga je usmjerena oštrica kritike zbog ovakvih rezultata i bez obzira na kontekst svake pojedinačne frustracije, kada se radi o maloljetnoj djeci, jednostavno nije normalno niti umjesno koristiti ovakve izraze. Nije normalno, nije umjesno, a nije ni korektno.

Jer, ovo nije zemlja funkcionalno nepismenih petnaestogodišnjaka. Ovo je zemlja onih koji su mnogo stariji, a nepismeni – multifunkcionalno. Ovo je zemlja u kojoj teško da je i svaki deseti pismen, uključujući i one sa formalnim obrazovanjem. Ovo je zemlja u kojoj se o čitanju i ne govori javno sve dok se ono negdje drugdje ili od nekog drugog ne pomene kao bitno. Najzad, ova je zemlja, sa svojim punoljetnim ljudskim i intelektualnim potencijalom, u malo čemu pozitivnom iznad 62. mjesta u svijetu. Zato ostavite djecu na miru i pozabavite se sobom!

Ne treba biti mnogo pametan pa shvatiti da je ovdje nešto decenijama trulo, da ne valja obrazovanje, da nemamo ovo ili ono, da kaskamo za svijetom itd. Ali, koliko treba biti zlonamjeran, pa ne pomenuti prvi i osnovni uzrok za ovakve rezultate: kontinuirano nisko ulaganje u cijeli obrazovni proces, a samim tim i u odgovarajuće reforme? Škola nam je danas ruina u institucionalnom smislu. Nastavnici i profesori se ne vide iza gomile besmislene papirologije. Radi se sve na ograničavanju njihovog društvenog, profesionalnog i pedagoškog autoriteta, a ništa ili gotovo ništa na planu sistemskog ulaganja u njihovo usavršavanje i cjeloživotno učenje.

Ono što takođe pod hitno moramo mijenjati, to je mentalitet ljudi od kojih djeca ovdje ne mogu da dišu, a kamoli da uče i razvijaju se intelektualno. Mentalitet ljudi koji sa vlastitom djecom završavaju osnovnu školu, koji nastavnicima iz dnevnika iskaču, koji kamče tačan datum i spisak pitanja za svaku provjeru znanja, koji svoju djecu na silu žele među vukovcima, koji im odmalena usađuju nezdrav takmičarski duh itd. I, naravno, mentalitet društva u kojem se ovakve pojave tolerišu.

Mentalitet se, nažalost, mijenja veoma sporo i veoma teško. No, možda će baš ova generacija učenika za pet-deset godina biti zalog te promjene, a ne jeftina radna snaga za jednostavne poslove na njemačkom tržištu. A upravo to je jedina izvjesnost koju smo im mi stariji omogućili, pod utješno-licemjernom devizom da odlaze najbolji.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime