ZORAN KOJČIĆ: Dah Dunava i glutenske delicije

0
79
ZORAN KOJIČIĆ: Bajke Jesenjinove bake

Pisalo se o Trećem svjetskom ratu i Americi, Australiju su gutali požari, u Hrvatskoj se šizilo oko predsjedničkih izbora, a ja sam samo razmišljao o tome kako je Budimpešta od onako dosadnog grada prije petnaestak godina postala hipsterska meka!

Davno sam bio u toj najbližoj nam metropoli. Tamo negdje 2004, u proljeće, na maturalcu, Budimpeštu smo samo na brzinu obišli, usput prema Pragu i Beču, koji su nam bili daleko zanimljiviji. Prespavali smo jednu noć, obišli najpoznatija turistička mjesta, opalili par fotkica onim starim aparatima na film i otišli dalje. Maturantima tad to nije bilo nešto posebno.

Bio sam u Pešti još jednom, u prolazu prije nekih pet godina, samo presjedao na Keleti stanici da bih dalje išao za Bratislavu, radujući se više krajoliku kojim smo prolazili kraj Dunava prema Slovačkoj, nego samom gradu u kom smo kratko čekali drugi vlak.

Ovog sam puta imao više vremena za grad, za oba grada, za Peštu i Budim, za obići ih napokon očima odraslog čovjeka, pješke, makar i po ovoj hladnoći, u nekoliko dana.

Vlakom iz Subotice, preko Kelebije, opet na Keleti, potom Airbnb u Erzsebetvarosi, a onda pješke po gradu, zapravo mahom po centru, jer tko bi po minusu i mogao obići cijeli grad pješke, nije ni bilo smisla.

Bila mi je ranije Pešta dosadna, koliko sam se sjećao toga maturalca, tako da nisam ni vjerovao nikome kad bi se vratili s onih popularnih jednodnevnih izleta puni utisaka i pozitivnih komentara. Sve sam mislio, nije to ništa posebno, da nema Dunava taj grad i ne bi bio tako lijep. Prevario sam se, dakako, i drago mi je da je tako, jer to znači da se u petnaest godina vidi i pozitivan pomak.

Od dosadnjikavog ugarskog grada do hipsterske meke, Pešta je prepuna veganskih i gluten free delicija, restorančići i kafići nude pregršt izbora za svakoga, a ruski, švedski, grčki, arapski, kineski, engleski jezici čuju se na svakom ćošku i to daje poseban međunarodni štih ovom gradu koji me je oduševio.

Budim je već klasična tvrđava na brdu, gdje samo čujete Srbe i Hrvate kako psuju cijene kave i ostalih napitaka, pričaju o vremenu i traže prostor za fotku parlamenta. Dunav između njih, fantastičan kakav jest, brije vam po obrazima dok prelazite bilo koji od mostova. Na mostovima se instagrameri i instagramuše pentraju za što bolji selfie ili novi post, a na prilazu mostovima fotografi hvataju poziciju za valjda kakve postere, kalendare ili razglednice, bog te pita kakvih sve prizora.

Budimpešta i jest grad prizora. Od austrougarske il’ komunističke arhitekture do kasnog kapitalizma, kozmopolitizma, orbanizma, štatijaznamizma. U novogodišnjem i zimskom ruhu, prazničnom raspoloženju, s relativnom prihvatljivim cijenama i začudo trgovcima koji solidno pričaju engleski, za razliku od ostatka Mađarske, morao sam priznati i sebi i drugima da sam imao krivu percepciju o tom gradu u koji se sad želim vratiti i po malo ljepšem vremenu i kad budu duži dani, da se Pešta i eventualno brdašca oko Budima malo detaljnije i šire obiđu.

Inače mi je Mađarska fascinantna – što zbog tog čudnog jezika, kojega se mnogi groze, a koji je meni želja da barem iole savladam, što zbog magije Balatona i čarobnih gradića na jugu poput Pečuha ili Segedina, brdašaca po Tolna i Šomođi županijama gdje sam puno biciklirao ranijih godina – i volio bih je cijelu obići u skoroj budućnosti, posebno sad kad me Pešta očarala svojom otvorenošću i kad sam uvidio da onaj kontrast bodljikavih žica na granicama i bogatog kozmopolitizma u Budimpešti pobijaju jedno drugo.

ПОСТАВИ ОДГОВОР

Унесите коментар
Унесите име