ZORAN KOJČIĆ: Druže, plivaj kako znaš i umiješ!

Uvijek mi se sviđao onaj egzistencijalistički pojam bačenosti u svijet. Nikad ga nisam baš potpuno razumio, doduše.

Ja sam to sebi nekako seljački objasnio da si, eto, seljače goljo, bačen u ovaj svijet i sve što se u njemu zateklo u tom trenutku kad si isplivao iz majčine utrobe pa onda nastavi plivati i dalje kako znaš i umiješ.

Neki od nas plivaju u mlijeku i šampanjcu, a neki plivamo i u govnima na Balkanu, al’ šta ćeš, to ti je ta bačenost. Kao da te neka viša sila nagrađuje ili kažnjava za grijehe iz prošlih života pa nas i ne trebaju čuditi oni koji vjeruju u reinkarnaciju.

Vjerov’o bih i ja u to vječno okretanje istoga, taj skoro pa ničeanski pojam, da nam nije ove hajdegerovske bačenosti i sartrovskog straha od slobode.

Bačen si i plivaj, kako znaš i umiješ, snađi se, druže. Imaš na raspolaganju sve. Ili nemaš ništa. Pa ti plivaj, ‘ko te jebe.

Taj tko te jebe ima dvojako značenje. Prvo, taj tko te jebe je isto tako bačen u ovaj svijet i snalazi se kako zna i umije. Drugo, taj tko te jebe znači ujedno da si u svojoj bačenosti i potpuno nevažan, dokle god ne napraviš nešto sam od sebe.

Što znači napraviti nešto od sebe, nijedan čovjek vam neće znati reći. Ili još bolje, svi će vam znati reći vlastitu verziju, od kojih jednako kako sve vrijede, ne vrijedi ni jedna. Slično kao i s bogom, ili bogovima. Od svih silnih bogova na nebu i na zemlji, uvijek je naš onaj pravi.

Bog nas, recimo, nikada ne baca u svijet. On nas ovdje šalje s planom. Mo’š mislit’ koliko si važan Bogu kad za tebe ima plan, sve se bojim da je vrhovnom kreatoru univerzuma stalo do Mare iz Opatovca ili Đure iz Trebinja. Ako su oni dio takvog plana – pa i ja zajedno s njima, da se razumijemo – nisam siguran u to koliko bi takvo biće bilo vrhovno po bilo čemu.

E, al’ ako sam bačen, brate, onda mi to ima više smisla. Doduše, samo u trenutku nakon što su me bacili. Zašto su me bacili, tko me je bacio, odakle dolazi bacač, to me ne pitaj. Ja sam egzistencijalista i ne bavim se tim pizdarijama.

Ako sam bačen, onda sam i odgovoran za sve što mi se kasnije događa, za sve što vremenom postajem, za svaki mogući način na koji sebe gradim, sebe mislim, sebe osjećam, sebe dovodim, sebe pomičem, sebe sudim, sebe doživljavam, sebe mijenjam. Ako sam bačen, ja sam i samo ja odgovoran za sebe. I ne samo za sebe.

Ono što nas najviše muči kod bačenosti jest i odgovornost za Drugog. Drugi je svaki drugi od mene, svaki Drugi koji nije ja – od čovjeka preko životinje do biljke, i trebam paziti kako se ponašam prema njima. Tu se nalazi najveći problem kasne moderne. Više nema Boga da me obuzdava, to moram raditi sam.

U tom procesu zapravo se moram truditi, misliti, djelovati, su-djelovati, nema popova da mi naređuju, nema policije da me hapsi, nema kraljeva da mi pišu zakone. Zakon se nalazi u meni i u mojoj svijesti, savjesti, razumu i osjećajima. Ja sam ovdje bačen i moram se snalaziti kako znam i umijem s onime čime raspolažem – uvijek pod uvjetom da ne štetim Drugom. I imam isti zahtjev od Drugog: nemoj me ubiti! Pusti me da nekako plivam u svojoj bačenosti.  

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime