ZORAN KOJČIĆ: Naša slavna prošlost

Naša slavna prošlost nikada zapravo nije naša. To je prošlost nekih drugih ljudi koja, barem na Balkanu, i nije nešto posebno slavna.

Mi se volimo busati u prsa da smo hrabri narodi, slavni, nebeski, božanski narodi, kako god. Sami za sebe, sigurno da – nesvjesni samih sebe iz perspektive drugoga.

Što mi značimo milijardama Kineza ili Indijaca, milijunima Engleza ili Nigerijaca, to samo naši umišljeni mini mozgovi znaju, jer velika većina ljudi na ovome svijetu nikada nije ni čula za nas!

Naša slavna prošlost, čak ako nekad i jest imala odlike neke slave, pripada ljudima koji su odavno mrtvi i današnja se generacija nema pravo time dičiti i ponositi. Današnja generacija nema vlastitih postignuća, samo pedeset godina života na kredit, nedovršene ili srušene kuće, pokradene državne blagajne i izbore, na TV programima javne kuće i farme te abnormalne javne dugove.

Naša slavna prošlost je izgovor koji mi smrdi na nerad. Izvlačenje na dug koji nismo sposobni platiti. Običan mit nekog lažnog folklora u čijim smo podrumima pronašli sklonište dok nas drug Marko Dren uvjerava da vani divlja rat. Dok mi, uplašeni i povučeni, odrađujemo sve što je potrebno za borbu lajkovima protiv neprijatelja, a neprijatelja ne samo da više nema, nego neprijatelji postajemo sami sebi.

Ta naša toliko slavna prošlost vuče nas od jučer do jučer, nesposobne da pogledamo u sutra, da od onoga što imamo sada napravimo nešto vrijedno slave. Nije da moramo graditi od temelja! Imamo najljepše rijeke i zalaske sunca, nedirnute planine i misteriozna sela, ugostit ćemo stranca kao rođenog brata, pomoći jedni drugima kad je frka, biti najbolji u najgorim uvjetima – još samo da u tome svemu naučimo cijeniti sebe i biti svjesni svega što možemo, da ostavimo cinizam i nakupljenu negativnost, da prestanemo nabacivati krivnju i teret na leđa bližnjima, lako bismo postali najveći najmanji narodi na svijetu.

No, dobro, da ne zvučim kao life coach s instagrama, moram se i ja izmaknuti iz floskula i promašenih sanjarija. Utopijske ideje ovdje više ne prolaze iako neki od nas čeznu za slavnim prošlostima. Ta čežnja i vraćanje u ono što je nekada bilo, u neke druge ljude i neka mitska vremena, neće još dugo trajati i srušit će je zasićenost samog naroda, kao i svaku epohu ljudske povijesti. Možda našim slavnim mozgovima i ne trebaju treneri života, sve nas je život na Balkanu već dosta istrenirao, vjerujem da ćemo uskoro biti prilično u formi za neke nove nastupe i takmičenja.

Sada nam naša slavna prošlost može biti učiteljica, a mi – ako budemo dovoljno pametni – možda i izvučemo neki prolaz u tom ispitu prelaska na novi način mišljenja. Mišljenja koje gradi i stvara, koje izvlači pouke i pronalazi novitete, koje je sposobno zapeti i pomoći, koje ne treba crpiti život iz umirućega, nego koje nudi snagu svog umijeća kad je drugima najpotrebnija. Samo dok je mišljenja, siguran sam, ima neke šanse i za nas.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime