ZORAN KOJČIĆ: Niko za jednog, niko za sve

Svima puna usta zajedništva, a zajednice ni od korova!

Upljuvali se nacionalisti da nam svima objasne što je to zajedništvo. Tojest, upljuvali se da im usta budu puna te riječi, ali nigdje da nam daju neku definiciju tog pojma, nigdje da spomenu što znači to njihovo zajedništvo. Valjda, kao i do sad, da mi svi zajedno radimo, a da oni ubiru pare u svojim uhljebničkim foteljama. Vrag bi ga znao.

Vraćam se opet etimologiji, nekom izvoru riječi. Valjda bi, po nekoj logici, to zajedno dolazilo od za jedno. Kao ono, svi za jedno(g), jedan za sve. Svi radimo za jedno, ili svi radimo kao jedan, tako nekako. Stvar je samo u tome što mi na ovim nesretnim prostorima nikada ne radimo za jedno, posebno ne nakon ovih ratova, nego svi radimo za sebe i samo za sebe, a ništa drugo nas ne zanima i nitko drugi nas ne zanima, nek se snalaze sami.

I kakvo onda zajedništvo? Gdje je tu zajednica? I gdje su ljudi koji bi nešto uradili za zajednicu? Ta probajmo samo zamisliti instagram generaciju da ide na radnu akciju!? Da, ove klince od 17 ili 23 godine, idu u neki drugi kraj zemlje da grade prugu, čiste autoput, popravljaju autobusne stanice ili pomažu babuškama da sade cvijeće! Na stranu to što su fizički skroz nesposobni držati lopatu i što bi se fotkali svake tri sekunde, njima nikad ne bi palo na pamet učiniti nešto za vlastitu zajednicu, jer – ta nisu valjda ludi!

Što bi oni pomagali nekom drugom? Tko bi im to platio? Njima čak i kad platiš – a bio sam nedavno u takvoj situaciji, kod mladog frizera koji je više vremena posvetio tipkajući nekome po telefonu, nego mojoj kosi i bradi – valjda misle da su bogom dani i da sve zaslužuju u životu pa ti i to ne uzmu kao nešto zahvalno i ozbiljno, nego se malo naljute pa opet malo pofotkaju za društvene mreže.

Nisu ni stariji ništa bolji, daleko od toga. Od komšijske crknute krave pa sve do samoljublja i uvjerenosti da je njihov pogled na svijet jedini ispravan, nema tu puno prostora za zajednicu. To bi protjerivalo manjine, to bi spaljivalo nevjernike, to bi trpalo u zatvor neistomišljenike, s kim od tih ljudi možeš uopće razgovarati o nekoj zajednici i zajedništvu?

Vidio sam zajedništvo par puta, naravno vani. U Španjolskoj, kad su se roditelji iz nekog kvarta, uslijed nedostatka vrtića u tom kvartu, organizirali da sami brinu o djeci, na smjene, kako kome odgovara zbog posla. Vidio sam i u Njemačkoj, kad se ljudi organiziraju pa naprave parkić pored rijeke. Vidio sam i kod nas par puta, nije da nisam, nismo baš svi zatucani i mutavi, ima izuzetaka, ima ljudi s idejama, ima i ljudi od akcije, ima entuzijasta i naprednih glava koje se trude. Samo, još uvijek mislim da nam nije zapravo jasno što znači da nešto radimo svi zajedno, i koliko znači kad bismo nešto radili svi zajedno!

Počevši od lokala – od naše ulice ili zgrade, od našeg kvarta, uvijek ima nešto što se može popraviti i unaprijediti, ili ima netko s novim idejama i prijedlozima. Bilo bi ih lijepo bar poslušati, razmisliti o tome, potom vidjeti je li to moguće izvesti i kako. I u tome počinje proces zajedništva.

Zajedništvo nije za mene, za tebe, za nju, nego za sve, da svima bude bolje, ljepše, ugodnije. Zašto nam ne bi bilo tako? Zašto bismo morali trpjeti jedni druge, kad možemo svi u tome uživati zajedno. I da, uvijek će netko biti protiv ili čangrizati, ali zajedništvo znači popričati i s tom osobom i nju pitati za mišljenje pa onda vidjeti može li se i ona nekako uklopiti u cijelu priču, u našu priču. Zajednica nam nedostaje, počevši od naših domova i kuća pa sve do razine države. Svi znamo da nije lako, ali i svi znamo da je moguće. Samo treba malo truda i volje. Zbilja ništa više od toga. Može se.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime