ZORAN KOJČIĆ: Pogled sa Odsjeka za filozofiju

0
107
ZORAN KOJIČIĆ: Delbojevanje

Nedostaje mi Sofija. Njene ulice i zelenilo, duh tog grada bez neke značajne rijeke, pogled na Vitošu i bilo koje godišnje doba u tom gradu.

Prvi puta u tom gradu, prije točno četiri godine, smrzli su mi se testisi od hladnoće, čak i u vrlo kasnu jesen. Zadnji puta kad sam bio, oblio me znoj pržeći se na suncu u sred ljeta ove godine. Sve one odlaske između doživljavao sam punim plućima, uvijek nekako pomiješanih emocija zbog puta – prvo osjećajem sreće što ponovno idem tamo, a potom i razočaranjem što se opet moram drndati Niš Expressom i iskusiti miomirise suputnika u autobusu.

Nastojao sam svakog puta boraviti u nekom drugom dijelu grada, pa sam tako obišao i Krasno Selo i Studentski grad, Serdiku i centar, prolazio kroz Triadicu i Banišoru, koračao preko Orlovog mosta, šetao Borisovom gradinom i jeo u Doktorskom parku, šetao po gužvi Vitošom do NDK-a.

Nije Sofija ništa posebno, stvarno nije. Iskreno, izvan centra i nema bog zna što za obići, kuće i zgrade kao i sve ostale, samo malo siromašnije, malo oronulije od onih na koje smo već navikli na Balkanu, nikakvo čudo uz bugarski standard i primanja.

Ipak, u Sofiji sam osjetio nešto drugačiji duh nego u ostalim gradovima. Istina, uglavnom sam se kretao među intelektualcima i od njih slušao priče o povijesti, kulturi i životu u tom gradu, ali opet s toliko prijatnim intelektualcima koji su me vodili i na jeftino pivo i na dobru hranu da sam se osjećao jednako ugodno kao da s nekom nasumičnom rodbinom odem na neobavezan izlet gdje se priča o svemu i svačemu, gdje život teče u svojoj opuštenosti, neopterećen neizvjesnostima, slobodan poput mladog čovjeka bez odgovornosti i obveza.

Sveučilište u Sofiji ima veliki broj stranih studenata, u gradu sve vrvi od turista pa za razliku od drugih balkanskih gradova, ukoliko bismo uklonili Atenu ili Istanbul, vrlo brzo nestane osjećaj da ste na Balkanu. Ta internacionalnost me uvijek privlačila i pruži mi nadu da ipak ima budućnosti za grad koji sve prihvaća. Imaju Bugari, to stoji, kao i drugi Balkanci, svojih problema sa strancima i drugačijima, dakako, no na ulicama Sofije to se u svakodnevici ne vidi i ne osjeti, svi prolaznici nekako su podjednako bitni i nebitni.

Vodili me jednom kolege u neki skriveni kafić, na samom krovu jedne zgrade kod CUM-a, odakle se grad vidi kao na dlanu. Tu je s lijeve strane bio Nevski, s desne bivši Dom partije (danas Narodnoto sbranie), a ispred nas puca planina Vitoša ponad grada, sa sve ostacima snijega na vrhu i ponešto zelenila u kasnom proljeću. Pogled je to vrlo sličan onome sa zadnjeg kata Sofijskog Univerziteta, s odsjeka za filozofiju, koji se ipak nalazi na nešto prometnijem raskrižju Cara Osloboditelja i Vasila Levskog. Pogled koji mi nedostaje, a koji me je više puta fascinirao i u meni isto tako budio taj sofijski duh – neki osjećaj radosti što sam dio takve cjeline, takvog grada koji je bogat u svom siromaštvu i uzburkan u svojoj smirenosti.

Možda mi je Sofija upravo i pružala to – osjećaj mira koji se nalazi u svim ljudima koji su prošli kraj mene, osjećaj opuštenosti u sjedenju na klupama njenih parkova, neki sklad duše s tim gradom gdje me svako drvo podsjećalo da se ipak može naći smisao čak i u besmislenosti slaganja ljudskih ulica, spomenika i zgrada. Sofija bar nije samo beton, nije samo zgrada, nije samo grad, kad god sam prolazio tim ulicama izgledalo mi je kao i da ljudi dišu drugačije, kao i da drveće diše s njima. Jest, priznajem, romantiziram malo grad, dajem osobni doživljaj s kojim se vi sigurno nećete susresti kad tamo odete, ali ne marim za to – svaki nam je grad, zna se, upravo onakav kakvim ga je doživjela naša duša. Ja sam dio duše ostavio u Sofiji i vjerujem da će me uvijek vući da joj se vraćam.

ПОСТАВИ ОДГОВОР

Унесите коментар
Унесите име