Elmedinu Konakoviću trebalo je gotovo cijeli mandat da otkrije ono što u Bosni i Hercegovini znaju i djeca u osnovnoj školi – ko su, šta žele i kako djeluju Dragan Čović i Milorad Dodik. Sad se Dino probudio, ljut je, prebrojava funkcije, otkriva etničke ucjene i čudi se ljudima kojima je godinama kako reče “izlazio u susret”. Ostaje samo jedno pitanje od kojeg neće moći pobjeći: Je li sve ove godine bio politički naivan ili je jako dobro znao šta radi, pa je preko svega prelazio zarad nekoga i nečega?
Ima ljudi kojima treba malo više vremena da shvate očigledno. Ima političara kojima treba cijeli jedan mandat. Elmedinu Dini Konakoviću, po svemu sudeći, politička spoznaja dolazi onda kada posljedice njegove politike već postanu vidljive golim okom i onog zadnjeg naivca, kada se od ustupaka napravi praksa, od prakse pravilo, a od pravila nova politička realnost koju više niko ne pita ko ju je i zašto proizveo, pise RadioSarajevo.
Tako je bilo sa Otvorenim Balkanom. Tako je danas sa Čovićevim HDZ-om. Tako je bilo u međuvremenu sa Dodikovim SNSD-om. Čovjek uredno stigne do zaključka, samo što na cilj dođe nekoliko političkih godina poslije svih ostalih.
Jednom rječju, kasno Dino do političke pameti stiže.
Gledam ovih dana narečenog ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine kako gotovo zaprepašteno objašnjava šta rade HDZ, Zagreb, koncept takozvanog legitimnog predstavljanja i politika etničkog prebrojavanja. Konaković kaže, sav u čudu, kako su HDZ-ovci pokazali da se princip proporcionalne zastupljenosti krši na štetu Bošnjaka, pa govori o pozicijama koje zauzimaju predstavnici hrvatskog naroda, upozorava na napade iz Zagreba i Beograda, a onda mu iz HDZ-a stiže poruka da ih “ne prebrojava etnički”.
“Ne šalim se”, veli Dino.
Vjerujem mu.
Nikome više odavno nije smiješno.
Jer čovjek koji danas djeluje zatečeno pred politikom HDZ-a prethodne godine proveo je gradeći vlast na uvjerenju da će se HDZ promijeniti ukoliko mu se dovoljno puta izađe u susret.
I sad dolazimo do najzanimljivijeg dijela Konakovićevog političkog otrježnjenja. On sam kaže kako je pozicioniranje bilo “izlaženje u susret”, da bi zatim konstatovao kako danas imate ljude koji sve to “pogaze, ne cijene i ne razumiju”, dok se istovremeno grubo miješaju u ustavno uređenje Bosne i Hercegovine.
Čekaj malo, Dino.
Kome ste izlazili u susret?
Zašto ste im izlazili u susret?
Šta ste očekivali zauzvrat?
Ko vam je reko da izlazite u susret?
I ko vam je, na koncu, kazao da se državna politika vodi kao sijelo na kojem će domaćin tri puta ponuditi gostu najbolji komad mesa, pa će gost iz pristojnosti četvrti put kazati da je dosta? Politika tako ne funkcioniše. Pogotovo politika Dragana Čovića i Milorada Dodika.
Čović svaki politički ustupak registruje kao osvojenu kotu sa koje kreće prema sljedećoj. Dodik svaki kompromis sa državom razumije kao dokaz da država može još malo popustiti. Njih dvojica barem tu godinama, da ne kažem decenijama pokazuju fascinantnu dosljednost. Govore šta žele, rade na tome što žele, ponavljaju šta žele i koriste svaki pedalj političkog prostora koji im partneri ostave. I onda se u avgustu 2026. godine pojavi Elmedin Konaković i otkrije šta radi HDZ.
Dobro jutro, Dino!
Dragan Čović godinama govori o legitimnom predstavljanju. HDZ godinama pokušava nacionalnu pripadnost pretvoriti u jedino političko vlasništvo nad funkcijama. Zagreb godinama pokazuje želju da Bosnu i Hercegovinu posmatra kao prostor u kojem Hrvatska ima posebno pravo političkog tutorstva nad jednim njenim konstitutivnim narodom. U svemu tome nema naročite misterije. Misterija počinje tek kada pokušamo razumjeti kako je neko mogao vjerovati da će takva politika nestati zato što će joj Sarajevo biti ljubaznije.
Konaković danas pita šta je zapravo konstitutivnost, šta znači legitimno predstavljanje i šta o tome kažu zakoni Bosne i Hercegovine. Govori kako na državnom nivou imamo 36 institucija i strukturu rukovodećih mjesta 12-12-12, pa pita zašto je tako kada takva raspodjela nigdje nije propisana. Odlično pitanje. Godina je 2026. Avgust mjesec.
Elmedin Konaković je ministar vanjskih poslova od januara 2023. Pa gdje je bilo to pitanje prethodne tri i po godine? Još važnije, gdje je bilo onda kada se javnosti objašnjavalo da je saradnja sa HDZ-om dokaz nove, racionalne i pragmatične politike, oslobođene starih sukoba i nacionalnih rovova? Jer i tada je HDZ bio u uncu isti kao i ovaj iz avgusta 2026.
Trojka je svoju veliku političku legitimaciju gradila upravo na toj priči o famoznom kompromisu i gutanju još famoznijih žaba. Mi ćemo, govorili su manje-više, razgovarati. Mi ćemo praviti kompromise. Mi ćemo relaksirati odnose. Mi ćemo pokazati da se sa Čovićem može, da se sa Dodikom može, da će država proraditi kada prestane stalna politička svađa.
I država je proradila taman toliko da su Čović i Dodik dobili dovoljno vremena i prostora da nastave raditi ono što su radili i prije Trojke.
Dodik je nastavio udarati na državne institucije i gurati svoju separatističku politiku. Čović je nastavio gurati legitimno predstavljanje i političku matematiku po kojoj nacionalna pripadnost postaje vlasnički list nad javnim funkcijama. Zagreb je nastavio govoriti o unutrašnjem (pre)uređenju Bosne i Hercegovine kao da se radi o susjednoj vikendici oko čije ograde ima pravo konsultacija.
A Dino je vjerovao u kompromis.
Kompromis je ozbiljna politička riječ koju smo u Bosni i Hercegovini toliko izlizali da danas njome nazivamo gotovo svako povlačenje pred ucjenom.
Pravi kompromis podrazumijeva da obje strane od nečega odustanu kako bi dobile nešto zajedničko. Kada jedna strana popušta, a druga svaki ustupak pretvara u osnovu za novi zahtjev, govorimo o političkom uzmicanju. Kada takvo uzmicanje traje godinama, dobije se kapitulacija na rate, uredno zapakovana u saopštenja o “relaksaciji odnosa”. Konaković danas praktično priznaje da je bilo “izlaženja u susret”. Upravo tu počinje ozbiljan problem.
Ministar vanjskih poslova jedne države nema luksuz da nekoliko godina izlazi u susret političkim projektima, a onda pred kraj mandata otkrije njihove posljedice. Država nije eksperimentalna NGO laboratorija Naroda i pravde u kojoj možete četiri godine testirati hipotezu “možda će Čović biti fin ako budemo fini prema Čoviću”, pa nakon eksperimenta objaviti da rezultati ipak nisu ispali kako ste očekivali. Zapravo, ispali su dijametralno suprotni, da ne kažem za***li su vas. I sve nas sa vama na vlasti.
Cijenu političkih eksperimenata plaćaju institucije i država kao takva. A Konaković je sličan eksperiment već jednom izveo.
Pisao sam prije dvije godine tekst “Ko je Dini Konakoviću ukrao zajedničke Bajrame?” nakon što je naš ministar konačno počeo shvatati političku pozadinu Otvorenog Balkana.
Samo godinu ranije Konakovć nas je uvjeravao kako je povezivanje Otvorenog Balkana sa srpskim svetom politička intriga. Čak nam je dao genijalnu geopolitičku računicu prema kojoj bi u tom prostoru bilo više od pet miliona muslimana i Bošnjaka koji bi mogli jedni drugima odlaziti na Bajram. Pet miliona ljudi, Bajram, baklava, granice otvorene i Aleksandar Vučić kao turistički radnik. Milina.
Onda je došao oktobar 2024. i Konaković je odjednom počeo govoriti o tome kako je priča o Otvorenom Balkanu došla upravo od Vučića, koji paralelno promoviše velikosrpske ideje. Tada sam ga pitao kako je moguće da ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine za političkom realnošću kasni najmanje godinu dana.
Danas moram korigovati pitanje.
Izgleda da godina predstavlja prilično dobar Konakovićev rezultat. Sa HDZ-om je kašnjenje trajalo znatno duže.
I tu dolazimo do mnogo neugodnijeg pitanja od svih rasprava o mandatima, funkcijama i procentima. Pred nama su zapravo samo dvije mogućnosti. Prva kaže da Elmedin Konaković posjeduje ekstreman talenat za lošu političku procjenu. Po toj verziji događaja on zaista nije razumio Otvoreni Balkan dok su drugi upozoravali šta se krije iza regionalnog projekta Aleksandra Vučića. Zaista je vjerovao da će politika kompromisa umiriti Milorada Dodika. Zaista je vjerovao da će ustupci HDZ-u proizvesti umjereniji HDZ. Zaista je očekivao da će Dragan Čović nakon nekoliko političkih poklona kazati: “Hvala, ljudi, meni dosta.”
Takva verzija za jednog ministra vanjskih poslova djeluje porazno. Druga mogućnost djeluje još gore. Možda je Konaković vrlo dobro znao s kim ima posla. Možda je znao šta radi Dodik. Možda je znao šta želi Čović. Možda je razumio političku prirodu Otvorenog Balkana. Možda je znao da se iza “legitimnog predstavljanja” krije mnogo širi koncept pretvaranja Bosne i Hercegovine u zbir etničkih političkih posjeda.
Pa je preko svega toga prelazio.
Zarad čega?
Ili još preciznije – zarad koga?
Na to pitanje Elmedin Konaković jednom će morati odgovoriti sam.
Jer objašnjenje da je sve rađeno zbog funkcionisanja države nakon skoro četiri godine teško prolazi. Država nije postala funkcionalnija zahvaljujući Dodiku. Čović se nije odrekao svojih zahtjeva. Zagreb se nije prestao miješati u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine. Nacionalističke politike nisu omekšale pod toplinom Trojkine političke relaksacije.
Dobile su vrijeme.
Dobile su prostor.
Dobile su ustupke.
A danas dobijaju i Konakovićevo čuđenje.
Posebna ironija cijele priče stala je u poruku koju je Konaković, prema vlastitim riječima, dobio od Zdenka Ćosića iz HDZ-a: “Nemojte nas etnički prebrojavati.”
Dino kaže da se ne šali.
Znam.
Čitava bosanskohercegovačka politika posljednjih trideset godina napravljena je od etničkog prebrojavanja, a jedan od najvećih zagovornika političke vrijednosti krvnih zrnaca danas se ljuti zato što je neko počeo brojati funkcije. Tu čak mogu razumjeti Konakovićevu nevjericu. Teže mogu razumjeti kako mu je trebalo toliko vremena da shvati da politika koja svijet tumači kroz legitimne Hrvate, legitimne Srbe i legitimne Bošnjake neće jednog jutra spontano proizvesti građansku demokratiju zato što ste joj nekoliko puta izašli u susret.
Zvijer kojoj stalno donosite hranu NEĆE postati vegetarijanac. Samo će očekivati veći obrok.
Promjena političkogstava sama po sebi predstavlja normalnu stvar. Razuman čovjek mijenja mišljenje kada činjenice pokažu da je pogriješio. Problem nastaje kada ste ministar, predsjednik stranke i jedan od najmoćnijih ljudi vlasti, pa vaše uporne i uporne pogrešne procjene proizvode teške državne posljedice.
Tada “pogriješio sam” više nije privatna stvar.
Tada dugujete odgovor.
Konaković zato danas može održati deset konferencija o proporcionalnoj zastupljenosti. Može izbrojati svih 36 institucija. Može otvoriti pitanje modela 12-12-12. Može upozoravati Zagreb da se grubo miješa u ustavno uređenje Bosne i Hercegovine. Može se svađati sa HDZ-om i objašnjavati kako su ustupci bili izraz dobre volje.
Sve je to legitimno.
Samo prije toga mora objasniti vlastitu ulogu u politici koja je te ustupke proizvodila.
Jer Dragan Čović nije preko noći postao Dragan Čović.
Milorad Dodik nije preko noći postao Milorad Dodik.
Aleksandar Vučić nije preko noći počeo govoriti i raditi ono što govori i radi.
Promijenio se Dino Konaković.
Preciznije, promijenilo se ono što je Dino Konaković spreman javno priznati o ljudima sa kojima je prethodne godine pravio vlast i kompromise. Zato će njegovo zakašnjelo buđenje imati političku vrijednost tek kada uz upozorenja Čoviću i Dodiku dobijemo odgovor na jednostavno pitanje: ko je godinama donosio odluke da im se izlazi ususret i zašto?
A ukoliko je odgovor da je Konaković tek sada shvatio s kim je imao posla, onda Bosna i Hercegovina ima ozbiljan problem sa ministrom vanjskih poslova koji geopolitiku razumije tek nakon što mu se dogodi.
Ukoliko je sve znao, problem je mnogo veći.
Onda više ne pitamo kada je Dino shvatio.
Pitamo zašto je šutio i prelazio preko svega.
I zarad koga.
Kasno Dino do političke pameti stiže.
Samo što u politici račun za zakašnjenje nikada ne plaća samo Dino.
(24sata.info)
The post Dragan Bursać: Kasno Dino do pameti stiže! appeared first on 24sata.info.