Globalna ekonomska moć decenijama se pomjera sa Zapada, ali se ta promjena još ne vidi na vrhu rang-lista najboljih gradova. Singapur ima infrastrukturu, Dubai međunarodno stanovništvo, Mumbai kulturu, a Bangkok raznovrsnost – ali nijedan još nema kompletan spoj bogatstva, institucija, istorije i globalnog uticaja.
Tokom večernje šetnje londonskim Islingtonom, među georgijanskim fasadama i stanovnicima na Lime biciklima, jedan Australijanac zastao je i zamišljeno rekao:
„Kažu da je ovo najbolji grad na svijetu… ali to ne govore dovoljno često.“
Ostaje pitanje za koji bi se još grad to moglo govoriti u budućnosti. Ko bi mogao da uđe u mali krug metropola koje se u globalnim istraživanjima i javnoj percepciji redovno nadmeću za prvo mjesto – krug u kojem dominiraju London i Njujork, uz Pariz kao čestog trećeg kandidata?
Najčešći odgovor je Singapur. Ali iza njega slijede Dubai, Mumbai i Bangkok – svaki sa ozbiljnim prednostima, ali i nedostacima koji ga još drže podalje od svjetskog gradskog trona.
Singapur ima infrastrukturu, ali da li ima dovoljno kulture?
Singapur je vjerovatno najozbiljniji kandidat. Njegova infrastruktura, efikasnost institucija i sposobnost da realizuje ogromne projekte teško su dostižni za većinu svjetskih metropola.
Planirani Terminal 5 aerodroma Changi predstavlja poduhvat koji bi u mnogim gradovima bio gotovo nezamisliv – ne samo zbog veličine investicije, već i zbog sposobnosti države da složen projekat sprovede u djelo.
Singapur je istovremeno multietničko i bezbjedno društvo, globalno poslovno središte i jedna od ključnih tačaka azijske trgovine i finansija.
Ipak, ostaje pitanje može li grad uz vrhunsku fizičku infrastrukturu razviti dovoljno snažan kulturni kapital. Veliki gradovi nijesu samo aerodromi, putevi, poslovni centri i efikasna administracija. Njih čine pozorišta, muzika, umjetnost, alternativne scene, političke rasprave i sloboda stvaralaštva.
Ako umjetničko izražavanje neizbježno uključuje i političko, pitanje je koliko je Singapur spreman da prihvati takvu vrstu otvorenosti.
Dubai je globalan, ali još nema potrebnu veličinu
Dubai je drugi čest odgovor. Malo je gradova koji su za tako kratko vrijeme izgradili međunarodni identitet, privukli kapital i postali dom ljudima iz gotovo svih djelova svijeta.
Njegova demografska struktura možda bolje od većine velikih gradova odražava kako današnji svijet zaista izgleda. Ipak, Dubai je po broju stanovnika i dalje znatno manji od Londona, Njujorka ili šireg područja Pariza.
Čak i kada aktuelni geopolitički i bezbjednosni rizici u regionu oslabe, nije izvjesno može li grad dugoročno privući još nekoliko miliona stanovnika. Poseban izazov predstavlja nastojanje Saudijske Arabije da dio poslovanja, stranih stručnjaka i međunarodnih kompanija preseli iz Dubaija u Rijad.
Ako taj projekat uspije makar djelimično, Dubai bi mogao izgubiti dio prednosti koju je godinama gradio kao glavno središte za strance i međunarodne kompanije u Zalivu.
Mumbai ima kulturu, ali infrastruktura zaostaje
Mumbai ima problem suprotan Singapuru i Dubaiju. Njegovo kulturno i kreativno bogatstvo gotovo je neiscrpno, ali infrastruktura još ne prati veličinu, energiju i ekonomski značaj grada.
Finansijski centar Indije ima filmsku industriju, medije, umjetnost, preduzetništvo i izuzetno živu urbanu kulturu. Međutim, rješavanje problema saobraćaja, stanovanja i osnovne gradske infrastrukture moglo bi potrajati do sredine ovog vijeka.
Bangkok je još jedan ozbiljan kandidat. Riječ je o izuzetno raznovrsnom gradu koji na jednom mjestu objedinjuje veliki dio azijskog iskustva – trgovinu, gastronomiju, turizam, kulturu i intenzivan ulični život.
Poslovno orijentisani analitičari, međutim, ukazuju na to da se Bangkok nalazi tek oko 100. mjesta na Globalnom indeksu finansijskih centara. Ostali kandidati za status vodeće svjetske metropole, koliko god bili zabavni i kulturno zanimljivi, uglavnom počivaju na mnogo snažnijoj poslovnoj i finansijskoj osnovi.
Hongkong više nije očigledan odgovor
Prije jedne generacije Hongkong bi vjerovatno bio među prvim odgovorima. Danas ga mnogi više ne pominju, uglavnom zbog zabrinutosti zbog političkog pravca u kojem se grad kreće.
Slično važi i za velike gradove kontinentalne Kine. Uprkos njihovoj veličini, infrastrukturi i ekonomskom značaju, Peking, Šangaj i Šenžen rijetko se navode kao gradovi koji bi mogli postati globalno najpoželjnija mjesta za život, rad i stvaralaštvo.
Sao Paulo i Meksiko Siti takođe imaju veličinu, kulturu i energiju, ali ih zapadna javnost često previđa. To je dijelom posljedica tradicionalne britanske i evropske slijepe tačke prema Latinskoj Americi.
Ipak, kojem god gradu da se dodijeli uloga budućeg globalnog lidera, uvijek se može pronaći nedostatak: premalo etničke raznovrsnosti, nedovoljno kulturnih institucija, slabiji finansijski sektor, loša infrastruktura ili manjak istorijskih znamenitosti i javnih prostora.
Zašto ekonomska moć nije dovoljna
Tu nastaje paradoks. Svjetska ekonomska i politička moć već pola vijeka postepeno se pomjera sa Zapada prema onome što se često naziva Globalnim jugom ili „ostatkom svijeta“.
Ipak, taj dio planete još nije iznjedrio grad koji bi prema dominantnoj međunarodnoj percepciji mogao da ponese titulu najboljeg ili najkompletnijeg grada na svijetu.
Jedno objašnjenje jeste da su takve ocjene subjektivne, lokalno ograničene i snažno oblikovane zapadnim pogledom na svijet. London, Njujork i Pariz imaju ogromnu prednost jer ih zapadni mediji, kultura i poslovne elite decenijama predstavljaju kao prirodna globalna središta.
Ali postoji i dublji razlog: istorija se sporo mijenja.
Između sticanja ekonomske moći i nastanka institucija koje donose međunarodni prestiž postoji veliko vremensko kašnjenje. Grad mora biti bogat vjekovima, a ne samo nekoliko decenija, kako bi prikupio ogromnu količinu sadržaja koja ga čini potpunim – muzeje, univerzitete, koncertne dvorane, parkove, arhitekturu, medije, restorane, kompanije i društvene mreže.
Zbog toga ljudima koji žive u Londonu, Njujorku ili Parizu priča o propadanju Zapada može djelovati apstraktno i veoma udaljeno.
„Grand Slam teorija“ istorije
Ovaj fenomen mogao bi se nazvati Grand Slam teorijom istorije.
Na prvi pogled djeluje neobično da se sva četiri najveća teniska turnira održavaju u zapadnim državama, a tri u zemljama engleskog govornog područja. Ali upravo su te države upravljale najvećim dijelom svijeta kada su ustanovljena pravila, institucije i hijerarhija međunarodnog sporta.
Moguće je da će jednog dana nastati i peti turnir tog ranga, možda u nekom gradu Zaliva ili na Pacifiku. Formula 1 je, uostalom, širenjem globalizacije organizovala sve više trka izvan svog tradicionalnog evropskog prostora.
Ali takve promjene traju izuzetno dugo. U međuvremenu, Wimbledon ostaje Wimbledon.
„Uspon ostatka svijeta“ jedna je od najvećih ekonomskih i političkih priča savremenog doba. Ipak, taj uspon još nije lako primijetiti na ulicama gradova koji se smatraju najboljim mjestima za život, posao i kulturu.
.fb-background-color {
background: #ffffff !important;
}
.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe {
width: 100% !important;
}