Kad potomci pobjednika počnu obožavati poražene zločince

Jedan moj dobar prijatelj često mi je govorio kako se u Dalmaciji i Bosanskoj Krajini dogodilo nešto što bi zasluživalo ozbiljnu sociološku, historijsku, pa bogami i psihijatrijsku analizu. Naime, stanovništvo krajeva koji su tokom Drugog svjetskog rata predstavljali najžilavija uporišta antifašističkog otpora, krajeva koji su dali hiljade partizana i slobodu platili rijekama krvi, danas u jednom svom dijelu pokazuje gotovo perverznu fascinaciju ideologijama protiv kojih su se njihovi djedovi borili.

I svaki put kada bih pomislio da prijatelj pretjeruje, stvarnost bi me uvjerila da je njegova dijagnoza još i blaga.

Pogledajte Split.

Grad antifašističke tradicije, grad čiji je Hajduk odbio služiti fašističkim okupatorima, grad iz kojeg su hiljade mladića i djevojaka otišle u partizane, danas se suočava s prizorima u kojima se pod navijačkim obilježjima zaziva Adolf Hitler.

„Ustaj, Adolfe!“

Pa, majku mu, zar smo zaista dotle došli?

Da potomci ljudi koji su ginuli pod njemačkim mitraljezima danas prizivaju čovjeka koji je te mitraljeze poslao na njihove djedove?

I nemojte mi, molim vas, objašnjavati kako je riječ o navijačkom folkloru, provokaciji ili mladalačkoj gluposti. Hitler je ime genocida, koncentracionih logora i industrijskog ubijanja ljudi. Njegovo prizivanje predstavlja moralnu kapitulaciju pred zlom koje je jednom već razorilo Evropu.

Jesu li vas stid mrtvih djedova sa Sutjeske?

Na Sutjesci je 1943. godine poginulo više od sedam hiljada partizana. Među njima su bili brojni Dalmatinci, njih 3000 poginulih-ehej, ljudi iz Splita, Šibenika, Makarske, dalmatinskih sela i otoka, mladići koji su ostavljali kosti po Zelengori boreći se protiv Hitlerove ratne mašinerije.

U bici je stradala ogromna većina boraca pojedinih dalmatinskih jedinica. Ti ljudi su ginuli u jurišima, od gladi, iscrpljenosti, avionskih bombi i neprijateljskih rafala, ostavljajući iza sebe majke, žene, djecu i čitave porodice koje su decenijama čuvale uspomenu na njih.

A danas?

Danas neki njihov mogući potomak, sa šalom oko vrata i pivom u ruci, urla ime Adolfa Hitlera i slavi Aušvic.

Pa zar vas, nesretnici, barem malo stid?

Zar vam niko u porodici nije ispričao zašto je pradjed završio na Sutjesci, zašto se nikada nije vratio kući i zašto je prabaka do smrti čuvala njegovu fotografiju?

Ili ste toliko temeljito oprali vlastito porodično pamćenje da su vam pradjedovi postali neprijatelji, a njihove ubice uzori?

Kakva je to historijska nakaznost u kojoj potomci žrtava preuzimaju ideologiju njihovih krvnika?

Od Kozare do Draže: Ista bolest, druga uniforma

A sada se pomjerimo prema Bosanskoj Krajini, gdje se odvija gotovo identična civilizacijska perverzija.

Kozara, Grmeč, Drvar, Bosanski Petrovac, Banja Luka i čitav taj prostor bili su među najvažnijim uporištima partizanskog otpora. Ustaški teror, njemačke ofanzive, masovna ubistva civila, deportacije u Jasenovac i dječije logore ostavili su rane koje ni osam decenija kasnije nisu zarasle.

A danas se tim istim krajevima četnikuje uz političko pokroviteljstvo, rehabilituju se kolaboracionisti, veliča Draža Mihailović i pokušava se četnički pokret ugurati u antifašističku historiju zajedno s partizanima.

I pogledajte samo Milorada Dodika.

Taj čovjek je svojevremeno govorio o četničkim zločinima, o saradnji četnika s ustašama i stradanju vlastite porodice, da bi kasnije četnike predstavljao kao oslobodilački pokret i „dobre momke“.

Čovjeku se, dakle, ideološka ljubav promijenila toliko temeljito da je od osude četničkih zločina stigao do političkog uljepšavanja njihovih počinilaca.

I šta rade potomci kozaračkih partizana?

Dio njih mu aplaudira.

Eto vam strašne historijske paralele: u Dalmaciji se među potomcima antifašista pronalaze obožavaoci Hitlera i ustaštva, a u Bosanskoj Krajini među potomcima partizana obožavaoci Draže i četništva.

Unuci ljudi koji su zajedno ginuli protiv fašizma danas se klanjaju simbolima ideologija protiv kojih su se njihovi preci borili.

Pa ima li veće kosmičke nepravde od toga?

Fašistički gnojni čir koji su političari decenijama hranili

Kako smo, pobogu, došli dovde?

Je li riječ o svojevrsnom kolektivnom štokholmskom sindromu, u kojem potomci žrtava razvijaju fascinaciju njihovim progoniteljima? Je li riječ o zapuštenosti obrazovanja, historijskom revizionizmu, porodičnoj amneziji ili decenijama političkog trovanja?

Bit će da je sve zajedno.

A naročito ovo posljednje.

Jer političke elite vrlo dobro znaju kako se proizvodi nacionalistička masa. Prvo joj oduzmete historijsko pamćenje, zatim joj objasnite da su antifašisti zapravo bili neprijatelji vlastitog naroda, potom rehabilitujete njihove protivnike, a na koncu čitavu stvar proglasite patriotizmom.

I tako od partizanskog unuka dobijete čovjeka koji zaziva Hitlera i slavi Aušvic, a od kozaračkog potomka čovjeka koji ljubi četničku kokardu.

Decenijama se taj fašistički gnojni čir hranio kroz politiku, medije, udžbenike, javne manifestacije i stadionske tribine. Decenijama se relativizovala kolaboracija, umanjivali zločini i od ratnih zločinaca pravili nacionalni simboli.

A onda se čudimo kada čir pukne na Poljudu ili kada četničke uniforme ponovo postanu dio javnog života u Bosanskoj Krajini.

Pa upravo ste to uzgajali, gospodo!

Uzgajali ste generacije koje znaju navijačke pjesme, nacionalističke parole i imena ratnih zločinaca, a pojma nemaju gdje su im djedovi ostavili kosti.

Kad bi mrtvi sa Sutjeske mogli vidjeti svoje unuke

Naravno da Split ima svoje antifašiste, kao što ih ima i Banja Luka. Upravo zato je ova sramota još veća, jer fašistička ikonografija vrijeđa i žive građane i uspomenu na njihove mrtve.

Zamislite samo da se na trenutak mogu vratiti oni dalmatinski mladići poginuli na Sutjesci, oni krajiški partizani pobijeni na Kozari, svi oni koji su u blatnjavim uniformama i poderanim opancima išli na njemačke bunkere.

Zamislite da vide svoje potomke kako slave ideologije protiv kojih su ginuli.

Šta bi im rekli?

Kako biste, nesretnici, objasnili djedu koji je poginuo od nacističkog metka da danas prizivate Hitlera? Kako biste pradjedu koji je stradao od četničke ili ustaške ruke objasnili da njegovog krvnika smatrate nacionalnim junakom?

I kakav bi to odgovor mogao opravdati osamdeset godina zaborava, falsifikovanja i moralnog propadanja?

Sutjeska i Kozara jednom su već pobijedile Hitlera i njegove pomagače. Osamdeset godina kasnije, njihovi mrtvi borci moraju se braniti od vlastitih potomaka.

A ako je čovječanstvo stiglo dotle da unuci slave ubice svojih djedova, onda nam je fašizam odavno ušao u kuće, porodice i glave.

I zato, kad sljedeći put na Poljudu začujete „Ustaj, Adolfe“, sjetite se da negdje na Sutjesci leži dalmatinski mladić koji je poginuo upravo zato da Adolf više nikada ne ustane.

Njegov unuk možda danas navija za Hitlera. A djed je umro da bi unuk uopće mogao živjeti.

Eto vam mjere naše civilizacijske sramote.

(24sata.info)