Zajednička baza ponude mogla bi kupcima olakšati potragu za nekretninom, a agencijama omogućiti efikasniju saradnju. Slava Maevski zagovara takav model za Crnu Goru, dok su za njegovu vrijednost presudni pouzdani podaci i jasna pravila korišćenja.
Kupac koji isti stan pronalazi kod više agencija, po različitim cijenama, teško može znati koja je ponuda ažurna. Upravo taj primjer Slava Maevski, preduzetnik koji posluje u sektorima nekretnina i razvoja softvera, navodi kao razlog za bolje povezivanje agencija i razmjenu podataka.
U osvrtu dostavljenom Investitoru, Maevski zagovara formiranje zajedničkog MLS sistema i veće korišćenje digitalnih alata, kako bi agenti manje vremena trošili na administraciju, a više na savjetovanje klijenata i pregovore.
Njegovi prijedlozi otvaraju dva povezana pitanja: koliko bi zajednička baza zaista proširila izbor kupcima i ko bi odgovarao za tačnost informacija koje se kroz nju razmjenjuju?
Šta je MLS i šta bi donio kupcima?
MLS, skraćeno od engleskog naziva Multiple Listing Service, predstavlja sistem kroz koji agencije dijele podatke o nekretninama prema zajedničkim pravilima. Američko Nacionalno udruženje trgovaca nekretninama (NAR) opisuje ga kao platformu koja objedinjuje ponudu agencija na određenom tržištu i olakšava pristup informacijama o nekretninama.
U modelu koji predlaže Maevski, kupac bi mogao da odabere jednog agenta, a da preko njega dobije pristup i nekretninama koje nude druge agencije uključene u sistem. Agencije bi zatim dogovarale saradnju i raspodjelu naknade za konkretan posao.
„Klijent bira jednog agenta i sarađuje s njim, a agent pronalazi saradnju s kolegama koji imaju odgovarajuću nekretninu“, objašnjava Maevski.
Ipak, širina izbora zavisila bi od broja učesnika i ponude koju unose. Zajednička baza ne znači automatski pristup svim nekretninama na tržištu, niti sama po sebi garantuje nižu cijenu ili manje troškove posredovanja.
Za kupca bi važna korist bila mogućnost da lakše uporedi ažurne podatke, uz jasno objašnjenje ko ga zastupa, koje usluge dobija i koliko ih plaća.
AI može ubrzati rutinu, ali podatke treba provjeravati
Maevski smatra da digitalni sistemi i vještačka inteligencija mogu preuzeti značajan dio ponavljajućih zadataka: obradu oglasa, slanje ponuda, podsjetnike i pripremu izvještaja.
„Agenti treba da se posvete onome što može samo čovjek: vrhunskoj usluzi, savjetovanju, pregovorima, saradnji s kolegama i zajedničkim projektima“, navodi on.
Njegov stav je da AI treba da bude podrška agentu, dok odgovornost za rad sa klijentom ostaje na ljudima i agencijama.
U takvom modelu presudna je provjera rezultata: automatski pripremljen oglas ili izvještaj vrijedi onoliko koliko su pouzdani podaci na kojima počiva. Brža obrada zato treba da ide zajedno sa kontrolom cijene, površine, raspoloživosti i dokumentacije nekretnine.
Zakon i zajednička baza imaju različite uloge
Rasprava o digitalizaciji odvija se u kontekstu uređivanja posredničke djelatnosti. Zakon o posredovanju u prometu i zakupu nepokretnosti usvojen je 2025, a njegove izmjene i dopuna objavljene su u avgustu 2026. godine. wapi.gov.me
Važno je razlikovati registar posrednika, koji služi evidenciji učesnika u djelatnosti, od MLS sistema za razmjenu ponude nekretnina. Postojanje jednog ne podrazumijeva uspostavljanje drugog. Za procjenu prijedloga zajedničke baze zato su ključna konkretna pitanja: ko bi njome upravljao, koliko bi pristup koštao, ko bi provjeravao i ažurirao oglase i kako bi se ispravljale greške?
Oglasne cijene nijesu isto što i ostvarene
Maevski zagovara i bolju razmjenu informacija između agencija, procjenitelja, banaka i državnih organa. Prema njegovoj ocjeni, svaki od tih učesnika raspolaže dijelom podataka, dok bi njihovo povezivanje omogućilo potpuniji uvid u tržište.
Međutim, pri oblikovanju takvog sistema treba jasno razdvojiti oglasne cijene, stručne procjene i cijene iz zaključenih transakcija. Njihovo objedinjavanje bez označavanja izvora i datuma moglo bi stvoriti pogrešnu sliku o vrijednosti nekretnina.
Potrebno je definisati i svrhu razmjene, prava pristupa i zaštitu ličnih podataka. Praktični kriterijum uspjeha bio bi da kupac dobije pouzdaniju informaciju i jasniju uslugu, a agencije efikasniju saradnju uz odgovornost za podatke koje unose.