Bez obzira na to što u Mostaru ima divnog svijeta i što na međuljudskoj razini stvari umnogome funkcioniraju normalno, pa često i prijateljski, svi su izgledi kako destrukcija i podjela koje su mu namijenjene devedesetih jednostavno neće biti suštinski prevaziđene još dugo vremena. Moglo je zvučati lijepo, kao što je i zvučalo, slušati priče o ujedinjenju grada, gledati kako punktovi i fizičke barijere kretanju nestaju, promatrati kako se ipak solidan broj ljudi vratio u svoje stanove i odlučio ih zadržati. Ali, s izuzetkom ovog posljednjeg, da dosta ljudi ponovno živi u svojim stanovima i da se ljudi mogu potpuno slobodno kretati, sve drugo ukazuje na to da grad zapravo nije ujedinjen, osim formalno, i da svatko u svakom trenutku zna, ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog navijačkih murala, na čijoj se strani nalazi. I kao da već sama ta činjenica nije dovoljna za totalni nespokoj i za neku društvenu akciju da se fizička podijeljenost grada ukloni, nego Mostar još ima gradonačelnika koji je, svim verbalnim izmotavanjima unatoč, isključivo gradonačelnik svog dijela grada i jedne političke ideje.

Ne pišem ovo da bih dizao tenzije ili jer sam zlonamjeran, nego su stvari zaista takve. Ovih dana je tako, nakon slučaja izgradnje, odnosno završetka zgrade Hrvatskog narodnog kazališta, u Mostaru na sceni prijepor oko nastavka izgradnje nečega što je zamišljeno kao konkatedrala, a također se nalazi u najužem gradskom središtu i također u neposrednoj blizini nekadašnje ratne linije. Sada Mario Kordić vodi politiku nesuvislim objavama na društvenim mrežama, za koje, bez detaljnog poznavanja konteksta, čovjek ne zna ni o čemu govore, ni koji je meritum problema, niti bilo što slično. Jedino što možemo shvatiti jeste to da se gradonačelnik putem društvenih mreža iz nekog svog toka svijesti obraća građevinskim inspekcijama.

I opet, nitko ovdje nije naivan, pa ni ja, osim što se gradonačelnik pravi naivan. Ali evo, pokušajmo zamisliti bilo koji grad na svijetu u kojem gradonačelnik vodi politiku objavama na društvenim mrežama upućenim poglavaru jedne od dvije najveće vjerske zajednice ili građevinskoj inspekciji, umjesto da se sastane s njima i razgovara. Isto tako, pokušajmo zamisliti bilo koji grad, bilo gdje na svijetu, u kojem prvo kapitalni projekt bilo kojeg tipa, a kamoli velikog vjerskog objekta u centru grada, može biti podignut bez šire javne rasprave, bez nekog ozbiljnog arhitektonskog natječaja, bez sagledavanja gradskog prostora u cjelini s takvom intervencijom. Pa dalje. Pokušajmo zamisliti bilo koji grad, bilo gdje na svijetu, gdje odluka jedne od ratnih gradskih općina, utemeljenih u potpuno nenormalnim i nelegalnim okolnostima, bez bilo kakvih izbora i legitimiteta, vrijedi više od trideset godina nakon što je ih je neko tijelo bez ikakvog legitimiteta izglasalo. I to unatoč odluci nakon ujedinjenja grada da je ta središnja gradska zona predmet zajedničkog upravljanja. Možemo onda pokušati još i korak dalje zamisliti u kojem to gradu i gdje na svijetu postoji to da građevinska dozvola, sve i kad bi bila legalna, vrijedi beskonačno. Svugdje građevinska dozvola ima neki rok do kojeg je valjana, nakon čega se ona, ako projekt nije završen, poništava. A pogotovo nitko nigdje ne može dobiti građevinsku dozvolu za gradnju na zemljištu koje nije jedan kroz jedan u njegovom vlasništvu.

Ukratko, sve i da se ne radi o izgradnji crkve, nego bilo kojeg objekta, to jednostavno ne može ići ovako kako mostarski gradonačelnik želi praveći se naivan.

Što bi normalna gradska vlast koja želi normalnu atmosferu u gradu, uklanjanje ratnih podjela, izgradnju povjerenja i stvarno integrirani, a ne podijeljeni grad, napravila?

Pa za početak bi za čitavu središnju zonu gdje već nisu podignuti novi objekti raspisala javnu raspravu i pozvala građane da se izjasne o tome što na tom prostoru vide kao potrebno. Zatim bi Gradsko vijeće, nakon uvida u javnu raspravu, donijelo odluku što će se graditi. Pa bi onda raspisali međunarodni arhitektonski natječaj za čitavu tu zonu u cjelini, a onda i za pojedine objekte. Pa bi se onda moglo nešto i graditi. Bilo bi i tada nezadovoljnih, naravno, ali bi glas javnosti bio uvažen, grad bi bio civiliziran i ne bi se forsiralo ratnu podjelu grada. Jer, evo, ja npr. mislim da bi tamo bio puno korisniji i smisleniji muzej grada koji uopće ne postoji, nego još jedna u nizu novih crkava. Ali niti sam jedini koji o prostoru razmišlja, niti moje mišljenje mora biti uvaženo. Problem je što niti mene, niti bilo koga od građana Mostara nitko nikad nije upitao što mi mislimo o gradnji u najužem centru grada i o uređenju tog prostora. Ponašati se tako, a pričati o europskoj budućnosti je tragikomično.

(24sata.info)