Daria Lorenci Flatz. John Pavlsih/Instagram
Glumica snažnih emocija, izražajne autentičnosti i zavidnog glumačkog raspona – Daria Lorenci Flatz. Rođena u Sarajevu, odrastala je u vrijeme velikih društvenih lomova, a profesionalno sazrijevala u Zagrebu, gdje je izgradila karijeru koja obuhvaća pozorište, film i televiziju. U svemu što radi ostaje dosljedna sebi, svom unutrašnjem osjećaju i jasnim životnim vrijednostima.
Publika je ne cijeni samo zbog impresivnog opusa, već i zbog same iskrenosti, otvorenog govora i stava koji ne kalkuliše. Primjer je žene koja uspijeva uskladiti različite uloge – glumica, majka troje djece, supruga i osnivačica kreativnog centra “4sobe”.
Za naš magazin, Lorenci Flatz otkriva detalje o odrastanju u Sarajevu, životu u Zagrebu, svakodnevnici, porodici, radu na seriji “Kumovi”, te projektu koji je nastao iz lične potrebe, a danas okuplja stotine djece i mladih. Razgovor koji donosi i emotivna prisjećanja, ali i mnogo one tihe snage koju nosi – i na sceni i van nje.
Ostvarili ste zaista impresivnu glumačku karijeru. Koji je bio onaj trenutak kada ste znali da je gluma Vaš životni odabir? Je li to bila intuicija, ili neki konkretan događaj koji Vas je nepovratno usmjerio?
– Već sam ko djevojčica imala tu ideju da se želim baviti glumom. Išla sam na balet u Sarajevu, roditelji su mi radili na televiziji i jako rano sam imala tu ideju da ću raditi u nekom izvođačkom poslu. Kada se desio rat i kada sam sa 16 godina došla u Zagreb to se malo poljuljalo i učinilo nemogućim. Išla sam na prijemni, nisam čak ušla ni u prvi izbor. Zatim sam otišla na drugi prijemni, primili su me i to je bilo to. Negdje sam u tim ratnim godinama dobila osjećaj da je to jedino što želim raditi: nekako je bila jedina smislena opcija da uopće i ostanem u životu. Naprosto bila mi je jedina opcija da budem zatvorena u tu neku crnu kutiju te da izražavam sve svoje emocije i svo ludilo svijeta. Bila sam jako loša u tim ratnim godinama. Na sreću da sam izašla na još jedan prijemni i evo ostalo je historija.
Rođena ste Sarajka i nerijetko ste govorili o tom periodu svog života. Kakve emocije danas u Vama budi posjeta rodnom gradu? Je li to više nostalgija, bol, mir… ili sve zajedno?
– Sarajevo je moj identitet, sama moja unutrašnjost. Evo i sada kada pričam počne mi drhtati glas. Da, to je zaista jedna rana koja nikad neće proći i sve skupa me jako odredilo. Jako sam ponosna jer sam Sarajka i Bosanka. S druge strane i na neki način nemam ja više puno veze s tim gradom – ja sam i stranac jer sam vremenom i životom u Hrvatskoj postala Hrvatica. Ovdje mi je dom, volim je i osjećam ko svoju zemlju. No, u dubini duše, u svom identitetu ću uvijek reći da sam Bosanka. Puno je tu bola, tuge, ali i ljepota i ljubavi. Mislim da se za najljepše stvari u meni, ono što mi je stvorilo ovakav život, ono po čemu sam posebna i za to moje srce, mogu zahvaliti Sarajevu.
Životna želja
Možemo li možda očekivati neku Vašu predstavu u Bosni i Hercegovini?
– Ja bih strašno voljela raditi predstavu u Sarajevu ili snimati nešto. Jako mi je žao što je toga zapravo jako malo. Velika mi je životna želja da me neko pozove i da radim u Sarajevu, onda je to i način da tamo provedem više vremena. Tako sam sa Srđanom Vuletićem snimala “Teško je biti fin” i to mi je bilo prekrasno. Također, Elmir Jukić me zna pozvati pa kad snimam budem nekoliko dana. Stvarno su mi to bitne stvari jer je i način da dođem, a privatno teško uspijem uskladiti sa svim obavezama. Voljela bih predstavu raditi, naravno. Nadam se da ćemo Tarik Filipović i ja doći gostovati još koji put s predstavom “Da sam ptica”. Tome se veselim.
Postoji li neka uloga u kojoj ste ostavili najviše sebe? Ili neka koja Vas je, možda, iz temelja promijenila?
– Pa ne baš da bih je pamtila u tom smislu. Naravno postoje trenuci koje pamtiš više nego druge, postoje važni projekti. Naprimjer, početak rada sa mojim prvim mužem je nešto što me obilježilo i uredilo i ta prva uloga gospođica Julija apsolutno je nešto što je zacrtalo način na koji ću se ja cijelog života baviti pozorištem. S druge strane, nekako kad si mlad stvari koje otkriješ i otvoriš su nešto što ti dosta odredi put kasnije. Možda je, eto, najviše to utjecalo na mene, ti počeci. Kasnije je, naravno, bilo mnogo predstava.. Cijeli Teatar Exit, to me apsolutno odredilo, bila je to naša škola i naša akademija. Onda su uslijedile i druge saradnje, Nataša Dangubić koja mi je i danas najbolja prijateljica i s kojom provjeravam sve što mislim u pozorištu. Više su me oblikovali ljudi sa kojima sam radila nego uloge!
Religija, izazovi, fenomeni
Upravo godinama igrate i u pozorištu i na filmu, ali i u serijama – gdje se osjećate slobodnije, a gdje ranjivije? Mogu li se uopće te forme porediti?
– Pa sigurno da najviše volim pozorište, iako i film jako volim. Televiziju volim zbog stvari koje ona donosi, kao što su vidljivost i popularnost. Ali radno, pozorište je apsolutno religija i mjesto gdje ja propitujem svoju duhovnost, mentalno zdravlje, vrijednosti, apsolutno sve. To je sveto za mene. Film je predivan medij i uživam, ali naprosto na ovim prostorima imamo premalo prilika za raditi na filmu. Ja sam imala sreću da sam puno snimala, ali i to je zapravo malo. Naprimjer, prošlo je pet godina da nisam snimila film, tako da to je nešto od čega ne živiš ni duhovno ni kao čovjek, egzistencijalno, materijalno. Veseliš se kad se dogodi, ali nažalost događa se rijetko.
Serija “Kumovi” ostvarila je veliki uspjeh širom regije. Kakav trag je taj projekat, i sama ekipa, ostavio na Vas?
– “Kumovi” su stvarno jedan jedinstven projekat, zapravo sada već kultni, historijski televizijski momenat i fenomen na ovim prostorima. Mislim da se dugo nije pojavila nijedna telenovela koja je tako dugo trajala i traje još uvijek, ne znamo kad će završiti. Jako sam sretna, teško sam odlučila ići u telenovele. Bojala sam se i zbog svojih pozorišnih angažmana, filmskih i uopće kako ću to sve stići sa porodicom i obavezama. Mislila sam dobro pola godine ću to nekako preživjeti, a evo pet godina već to radim paralelno sa svim drugim stvarima. Naprosto odličan projekat, jako su dobro postavljeni likovi, dobro su napisane scene. Tajna je isto jer smo svi kao ekipa jako dobro kliknuli, dobro se slažemo, svi to volimo. Također kreativni Josip Žuvan i cijela produkcija, redatelji isto vole taj projekat. Nekako ljudi ga ne odrađuju nego nam je svima stalo. Valjda je to tajna svega u životu.
Tajna svih roditelja
Kako balansirate intenzivan umjetnički život s porodičnim obavezama? Postoji li neka Vaša lična “tajna formula” za tu ravnotežu?
– Nema tajne to je naprosto kao svaki dan. Svaki dan hrpa križaljki, obaveza, rasporeda, sve se piše, sve dijelim s mužem. Jedan dan stiže on, drugi ja. To je stvarno ludnica s troje djece. Pogotovo jer djeca i treniraju i osjetljivi su, stalno pregledi… Svaki dan još hrpa stvari, pored posla. Ali evo, ne znam, mislim kada dobiješ djecu da se vrijeme alkemijski mistično utrostruči – jedan sat stane u tri sata. To je tajna svih roditelja, vrijeme počne drugačije izgledati.
Da niste glumica, šta mislite, šta biste danas bili?
– Da nisam glumica vjerovatno bih završila DIF znači bavila bih se sportom, treninzima. Ako ne ni to, voljela bih da sam bila bolji đak pa da sam mogla ići na medicinu jer me ljudsko zdravlje jako zanima. Najviše se divim liječnicima zapravo. Možda bih išla na psihologiju ili psihijatriju. Najviše cijenim hirurgiju, ali to ne znači da bih ja mogla biti hirurg, malo sam preosjetljiva za to. Recimo pedijatar ili opća medicina… Ili bih naprosto držala birtiju, tu se isto jako dobro vidim. Strašno volim raditi oko ljudi, poslužiti im hranu, piće. Ugostiteljski posao mi je jako blizak!
Velika stvar
Pokrenuli ste poseban centar “4sobe”, kako ste došli na tu ideju? Koju priču ste željeli ispisati?
– Radi se zapravo o našem životnom, porodičnom projektu koji je počeo prije 13 godina gdje sam ja na porodiljnom htjela malo raditi s djecom čisto da ne zakržljam potpuno kreativno. Onda sam počela raditi dramske s 34. djece, a sada ih imamo 350 na pet lokacija. Upravo sad nam je u toku ljetni kamp. Naprosto sam htjela stvoriti kreativni centar za djecu, pa zatim za mlade, a sad i odrasle. Nisam u samom startu imala tu ideju, no vremenom je raslo, dobivalo svoj oblik i inspiracije. Ja sam kao grupe i programe otvarala sve za što su moja djeca pokazivala sklonost. Presretna sam, volim to, ispunjava me i svi smo uključeni, i suprug i ja i naša djeca. Ponosna sam i mislim da je to što smo stvorili velika stvar.
View this post on Instagram
Daria Lorenci Flatz za “Azru” bez zadrške o djetinjstvu u ratnom Sarajevu, majčinstvu i životu između dvije domovine Azra Magazin.