MIRSAD KEBIĆ: Ne vuče svaki konj potkovan, već koji je naučio

Mirsad Kebić

Lako je potkovati konja koji hoće mirno da stoji, ali potkuj ga kad se rita. Kad tuče lijevom kao i desnom. Kad bije prednjom kao i zadnjom. Valja onda biti vješt kovač. 

Kao dijete sa sela imadoh u životu priliku nekoliko puta posmatrati takve predstave. One s pravim konjima na četiri noge. Sticajem jedne okolnosti čuh od kovača da najjače biju ždrijebad u prvom potkivanju i kobile. Rijetke su one koje „stoje kao cure“. Nije bezopasno ostaviti ždrijebe potkovano ako nastavi da bije, reče čovjek. Objasni i to da se sva priča završi na frkanju kroz nos dok ždrijebe ne skonta da je postalo pravi konj.

Naravno, ne pišem ja ovo da bih u bilo koji kontekst doveo aferu „Potkivanje“ u vezi s Tegeltijom. Pišem da podsjetim, iako je to suvišno jer je opštepoznato, da zemljom Bosnom kormilare mahom „konji“ koji drama tereta neće potegnuti ako prethodno nisu dobro potkovani. Neće ni kad jesu. Da barem hoće, ali što ih više potkivate oni sve manje vuku. Konjima na četiri noge se izvinjavam.

Zato je BiH tu gdje i jeste. Zbog toga je godišnje napusti više od 200.000 čestitih perspektivnih omladinaca koji utekoše trbuhom za kruhom širom svijeta. Zato jer konji koji drže rudu decenijama nisu kadri povući zemlju na pravi sokak.

Zato je iluzija da nam se desi slučaj austrijskog Štrahea koliko god imali sličnih snimaka. Štrahe je čak odletio zbog namjere. nije mu pomoglo ni pravdanje uticaja maligana. Nije pomoglo čak ni lično izvinjenje da se zbog njegove sramote ne raspadne vlast jedne evropske sile. Austrijski ponos, čitaj „čojstvo“, poznato je nadaleko.

Ljudi u toj zemlji neće da dijele teret sramote s odgovornim pojedincima. Ljudi tu znaju prepoznati signale eventualne diktature. Kod nas ne pomažu ni neosporni dokazi. Našeg čovjeka koliko god konj tukao, on vazda misli da ga miluje. Kad smo kod Štrahea, otkako je „skiknuo“, primjećujem da je i Incko postao agilniji, halal mu „čojstvo“. Je li koincidencija ili se probudio, nisam istraživao.

Elem, zato naši omladinici koji svojeručno ne glasaju, hrle ka zemljama gdje kormilo drži ruka, a ne šapa. Neki od njih se i vrate, kako reče Željka Cvijanović. Znam ja i takvih slučajeva, ali tu treba puno razdvojiti. Valja razlikovati nužni povratak od dobrovoljnog. Koliko znam jeste da se dobrovoljno iz Njemačke vraćaju mahom penzioneri i oni koji presele na ahiret.

Za razliku od rahmetlija, penzioneri za života zadrže ovamo prijavu boravka. Ostale koje znam da su se morali vratiti, bilo je zbog toga što se nisu snašli jer nisu uspjeli u „Probecajtu“. Vratili su se jer iz nekog određenog razloga nisu ostvarili pravo dozvole boravka. Nezaobilazni su naravno i naši džeparoši te kojekakvi sitni lopovi koji dobiju „Abšibung“.

Zbog njihove sramote stidimo se i mi koji „ni luka jeli ni lukom mirisali“. Osim pobrojanih, ne znam druge koji se trenutno vraćaju. Ne vraćaju se jer im je dobro. Utoliko im je bolje jer su adekvatno plaćeni za posao koji rade. Bolje im je jer od zaređenog novca mogu normalno živjeti. Koliko ko uspije da uživa, lična je sposobnost.

Jedino što pare ovamo ne mogu kupiti jeste nostalgija i čežnja za kućnim pragom. To je jedini međuprostor gdje se injekcijom patriotizma pokušavaju obmanuti oni koji su na potencijalnom odlasku iz BiH. Međutim, ovo nije poruka njima da krenu, već apel i narodu i vlastima koliko je malo potrebno promijeniti da bi stanje postalo bolje. Ako ne moraju, nek ne kreću. No, znaju to oni i sami.

Da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje, vidljivo je na prostom primjeru komentarisanja Cvijanovićkine izjave. U nekoliko stotina komentara na nekoliko naših portala, bez razlike, svi su je jednoglasno osudili i proglasili slučajem za Sokoca. Žalosno, tužno i ružno. Ni nalik u poređenju, primjerice, s javnošću u Njemačkoj.

Istovremeno pročitah ovamo tekst o tome kako je policija na „Banhofu“ u Kelnu prvog dana bajrama opkolila i „przemljila“ desetak muslimana koji su u svečanim odijelima potrčali kroz stanicu da im ne uteče voz. Reakcija je najbjerovatnije uzrokovana bjelosvjetskom propagandom kojom se islam nastoji usko povezati s terorizmom. Pade na ljude sumnja samo što su muslimani. Još tužnije, ružnije i žalosnije. Ali to je tema za drugo štivo.

U napisu policija nije amnestirana odgovornosti postupanja koje je podsjetilo na rasizam. Mišljenja u komentarima su podijeljena. Uvidjeh i to da čitaoci mahom vjeruju kako je policijsko postupanje bilo uslovljeno trenutkom. Znači, svi do jednog vjeruju u svoju policiju. I oni što su postupak osudili, kao i drugi koji su čuvarima zakona dali podršku. Dakle, vjeruju u vlast. Analiza određenih detalja slučaja u njihovim komentarima svjedoči da su ljudi masovno pročitali kompletan tekst, a ne samo naslov. Znači nema „izvlačenja iz konteksta“. Tu je naša razlika. Pitam se kad bi barem više čitali bi li jednako glasali.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime