Kao i većinu drugih ratova u povijesti, Hladni rat pratila su velika znanstvena dostignuća – od kojih su najvažnija bila vezana uz raketni pogon, koji su njemački znanstvenici nesmetano nastavili razvijati i nakon Drugog svjetskog rata – samo ne za naciste, već za saveznike . Tako je Wernher von Braun, tvorac zloglasne rakete V-2 koja je izazivala strah i trepet u Londonu, ubrzo postao poznat kao ‘Otac raketne znanosti’, tvorac rakete koja je 1958. lansirala prvi američki umjetni satelit Explorer I To se dogodilo samo godinu dana nakon prvog satelita u svemiru – sovjetskog Sputnika 1.

U vrijeme prvih istraživanja svemira, Sjedinjene Američke Države i Sovjetski Savez već su bili duboko uvučeni u Hladni rat, koji se uglavnom temeljio na špijunaži i razvoju vojne tehnologije. S obzirom na to da je Amerika svoju nuklearnu moć demonstrirala već krajem Drugog svjetskog rata (Hirošima i Nagasaki), došao je red i na Sovjete da pokažu svoja nuklearna postignuća.

Godine 1961. Sovjeti su stvorili hidrogensku bombu RDS-220, poznatiju kao Car bomba ili Ivan Veliki – najmoćniju eksplozivnu napravu koju su ikada napravili ljudi – 1400 puta snažniju od dvije nuklearne bombe (kombinirane) bačene na Japan u svijetu rata II.

Pojava Car Bomba

Ideja za Car bombu nastala je u glavi Nikite Sergejeviča Hruščova, tadašnjeg predsjednika SSSR-a, koji je prije svega želio pokazati Americi da i Sovjeti imaju moćno nuklearno oružje. Predstavio je ideju svom glavnom dizajneru oružja Andreju Saharovu i rekao mu da želi “pokazati imperijalistima što mi (Rusija) možemo učiniti”. Nije jasno kada se točno rodila ideja za bombu od 100 megatona i tko ju je prvi predložio, ali ono što znamo jest da je Hruščovljev zadatak bio jednostavan: napraviti bombu koja će ‘oboriti rekord’.

Saharov je ubrzo okupio tim od pet stručnjaka koji su u rekordnom roku uspjeli osmisliti i napraviti bombu sposobnu potpuno uništiti bilo koju svjetsku metropolu. A za ovaj im je pothvat trebalo samo 14-16 tjedana.

Tsar Bomba je izvorno trebala biti bomba od 100 megatona, ali je ta snaga ubrzo prepolovljena iz očitih razloga. Čak je i bomba od 50 megatona bila jednostavno premasivna da pogodi bilo koju metu (npr. u Americi), a bila je toliko snažna da je stopa preživljavanja pilota i posade u zrakoplovu procijenjena na 50%, i to dok je letio 10 km iznad tlo – 45 km udaljeno od eksplozije bombe (koja bi zbog padobrana sporije padala iz aviona).

Cilj Sovjeta bio je oboriti rekord i pokazati svoju moć svijetu, a Car Bobma ispunio je sva njihova očekivanja. Prepolovljen na “samo” 50 megatona, bio je 3000 puta jači od bombe bačene na Hirošimu. Ali to nije jedini rekord koji je oborila. Osim što je bila daleko najjača, bila je i najčišća nuklearna bomba – 97% potencijalnih posljedica (zračenja) uspješno je otklonjeno.

Dan kada je bačena Carska bomba

Sovjetima nije bilo dovoljno samo imati tako moćnu bombu – jer njena svrha nije bila sjediti u skladištu i čekati novi rat, nego pokazati “imperijalistima” svu sovjetsku moć.

30. listopada 1961. Sovjeti su napokon bili spremni pokazati svijetu kako izgleda eksplozija od 50 megatona. Međutim, u samoj završnoj fazi došli su novi problemi. Tu 27 tona tešku i više od 8 metara dugu bombu nije mogao ponijeti ni Tupoljev Tu-95, jedan od najvećih (tadašnjih) bombardera na svijetu. Umjesto da troše vrijeme na gradnju novog aviona, inženjeri su modificirali postojeći jednostavan način – skinuli su dio poda i na njegovo mjesto postavili bombu.

Kada su sve pripreme bile završene, avion je bio spreman za polijetanje i ispuštanje najveće eksplozivne naprave koju je svijet ikada vidio.

Bomba je bačena s visine od 10.500 metara, a bila je opremljena padobranom koji je usporio pad i dao posadi u zrakoplovu dovoljno vremena da se makne od eksplozije. U 1:32 ujutro po lokalnom vremenu, Car Bobma se iskrcao na arhipelag Novaya Zemlya (otoci u Arktičkom oceanu, sjeverno od kopnene Rusije). Detonacija je bila toliko snažna da se potres osjetio iu Finskoj (900 km udaljenoj), gdje su na nekim kućama čak popucali prozori, a udarni val bio je toliko snažan da je tri puta obišao Zemlju. Vatrena kugla bila je široka 8 km, a gljiva nastala nakon eksplozije bila je visoka 65 km.

Eksplozija je zbrisala sve s lica Zemlje u krugu od 35 km, a čak su i zgrade u napuštenom selu udaljenom 55 km potpuno sravnjene sa zemljom. Fotografi koji su kasnije stigli na nultu točku pohvalili su je: “Nema ni traga neravninama na tlu… Sve je na ovom području pometeno, isprano, otopljeno i otpuhano.”

Jedan od promatrača opisao je detonaciju: “…Snažan bijeli bljesak iznad horizonta, a nakon dugo vremena čuo se daleki, nerazgovijetan i težak udarac, kao da je Zemlja ubijena!”

Ubrzo nakon eksplozije, kada su vidjeli da Sovjeti u nekoliko mjeseci mogu napraviti bombu koja bi mogla pretvoriti cijeli grad u komad glatkog stakla, 87 zemalja zatražilo je od SSSR-a da poštedi svijet daljnjih “carskih bombi” zbog opasnost za zdravlje milijuna ljudi.

Užasnut snagom te naprave, Saharov, jedan od glavnih tvoraca bombe, ubrzo je i sam postao oštar protivnik nuklearnog oružja.