Ima pjevača koji pjevaju kao slavuj, imaju „ono nešto“ što publika voli, ali nemaju“ ono nešto“ da se toj istoj publici približe, da naprave velike karijere. Jedan od takvih je Ruvejd Rudi Osmić koji iza sebe ima dosta snimljenih pjesama, a karijeru je započeo još tokom postojanja Jugoslavije, pa su mu ploče izdavale tada dvije velike diskografske kuće Jugoton i PGP RTB. Prvu nagradu osvojio je kao pjevač amater na nekada popularnom „Maglajaskom ljetu“, sada već davne 1983. godine. Njegovi prvi estradni koraci su bili u njegovom rodnom Mramoru i u tadašnjem KUD. Ono što posebno ističe ovaj pjevač je to, da mu je svojevremeno mnogo pomogao Halid Bešlić.

-Ja sam često pjevao i u selima u blizini Tuzle, pa sam tako jednom imao nastup u mjestu Turija, a tu je Halid Bešlić imao tetku. Rođenu sestru njegove mame. E, tu je Halid došao na finalnu večer Takmičenja amatera pjevača i tada me je čuo kako pjevam. Poslije toga smo se sreli u Domu kulture u Lukavcu, gdje je zajedno sa rahmetli Šabanom Šaulićem i Nazifom Gljivom opet bio u žiriju. A, da bi zaradio malog dodatnog novca ja sam se bavio i fotografijom. Onda on mene povuče u stranu i pitao me čime se ja ustvari bavim? Ja mu rekoh da razvlačim kablove u Union investu u Tuzli, a on će meni na to: „Ma nećeš ti to meni raditi. Ti si odličan pjevač, ti ćeš na estradu“. A, ja mu na to odgovorim: „Ma moj Halide znaš li ti koliko treba para za sve to, a ja da se ne bavim fotografijom i razvlačenjem kablova , umro bih od gladi“. Onda on meni kaže da ga sutra nazovem i da ima posao za mene u Sarajevu. I ja ga po dogovoru nazovem, ma čovjek mi je baš bio nafakali. Da me nije tada pozvao u Sarajevo, ja bih i danas razvlačio kablove u Tuzli.

I, kako je priča tekla dalje?

-Kaže on meni u tom telefonskom razgovoru, ponesi samo malo nešto garderobe što imaš, a znam da nemaš mnogo i ništa ti više ne treba. Ako nemaš para za autobus, da ti pošaljem i dolazi u Sarajevo. Kada dođeš u Sarajevo uzmi taksi i reci taksisti: „kafana „Vučko“, Hadžići“. Ja mu kažem da neću imati novca za taksi, a on meni, da će gazda kafane platiti vožnju taksijem. Sjećam se bilo je ljeto, puna kafana. Gazda kafane me dočekao, dao mi mikrofon i ja odmah počeo da pjevam. Tu sam svoje prve prave pare zaradio pjesmom. Neka dragi Allah Halidu Bešliću da svo zdravlje ovog svijeta. To je takav čovjek da naša estrada takvu osobu zadugo neće imati.

Da li ste kasnije opet sretali?

-Tu i tamo jesmo, ali nismo imali vremena za razgovor. Ali, ljetos sam ga sreo na njegov benzinskoj pumpi, a sa njim je bila i njegova supruga Sejda. Tu je Halid prvi počeo da priča ovu kompletnu priču. Ostao sam zatečen kakvu memoriju ima, sjećao se svakog detalja sa tih takmičenja kada je bio u žiriju.

Kako se dalje odvijala Vaša karijera?

-Ja sam 1989. godine otišao u Australiju gdje sam radio/pjevao skoro šest mjeseci. Tamo sam imao jednog rođaka, koji je poznavao jednog vlasnika restorana koji mi je završio sve potrebne papire. Kada sam se vratio u zemlju, tekstopisac Munib Alić, koji je napisao sve velike hitove za Šekija Turkovića, me preporučio kompozitoru Predragu Negovanoviću, rođenom bratu Novice Negovanovića. On je njega pitao da li zna kakvog dobrog mladog pjevača iz Bosne, a Munib mu je odmah mene predložio. Tako su jednom njih dvojica došli u Sarajevo gdje sam pjevao, a Perdrag me čuo i odmah mi rekao da snimam sa njim album. Prvi album sam objavio odmah pred sami početak rata u BiH, objavio ga PGP RTB i prodala se u startu od 50 hiljada primjeraka, što je za mene bio veliki uspjeh. Kada se zaratilo bio sam u Austriji, gdje sam jedno vrijeme pjevao, onda došao u njemački grad Mainz i tu upoznam moju sadašnju suprugu, moju Edinu Sinanović, moju Čapljinku. U Njemačkoj sam bio snimio dvije kasete i CD, a onda nam se u braku desila porodična tragedije, naše prvo dijete bio je sin, koji je veoma ubrzo umro. Bila je to 1995. godina, kompletno sam izašao iz pjesme i muzike. To je bilo 1995. godine. Ta smrt sina nas je totalno poljuljala da sam ja čak zapao u veoma tešku depresiju. Nekako samo izašli iz svega toga, ponovno smo postali roditelji, a godinama nas je pratio strah za našu djecu. Danas mogu slobodno da kažem da sam sretan čovjek, pjesmi sam se opet vratio. Po pitanju diskografije 2000. godine sam snimio novi album, a ovih dana izdao sam novu pjesmu “Halal“, sa kojom se vraćama na estradui nadam se i vjerujem u to, sa dosta uspjeha.

Da se vratimo na početak priče, da li i danas još uvijek razvlačite kablove?

-Hahahah, dobro pitanje. Upravo zahvaljujući razvlačenjem tih kablova u Tuzli, godinama sam u Njemačkoj poznat i priznat električar. Radim u veoma poznatoj firmi koja se bavi pravljenjem elektro kablova za kranove.

Rekli ste da ste iz Mramora kod Tuzle, odatle je i Selma Bajrami?

-A, da, da. Ja se nje sjećam, ona je generacija mog brata Miralema. Sjećam se da su ona i Sanel Bajrami kao i moj brat zajedno radili. A, Selma je svoje prve pjevačke korake započela s amidžom Halilom, Sanelovim ocem. Selma je dugo pjevala u restoranu „Duga“ u Mramoru. Drago mi je zbog njenog uspjeha.

Express