Porodica je pored prijave policiji pokrenula samostalnu potragu objavivši u dnevnom listu Politika oglas u kome je opisan Danicin izgled i posljednje mjesto na kome je viđena. Klupko je polako počelo da se odmotava.
Prvi se javio jedan nepoznati sugrađanin koji je od svoje supruge u pismu dobio opis događaja „čudnih pojedinosti“. Naime čekajući tramvaj gledala je kako je jedan žandar progonio djevojku koja se opirala. Djevojka je uspjela da se istrgne, zaustavi tramvaj i zakorači na prvu stepenicu kada je žandarm povukao natrag. Sljedeći se javio dr Kosić, šef poljoprivrednog laboratorijuma u Topčideru.
Ovaj Beograđanin je sa svojom suprugom susreo djevojku koju je žandarm tjerao da pođe sa njim. Oni su protestovali, ali su se povukli nakon što im je ovlašćeno lice zatražilo legitimacije.
Nakon devet dana potrage u jednoj jami u Topčiderskom parku pronađeno je beživotno tijelo Danice Milenković. Sada je policija imala konkretne podatke na osnovnu kojih je mogla da intenzivira istragu.
Postrojeni su svi žandarmi koji su radili u XIII kvartu u čijoj nadležnosti je bio i park u Topčideru. Na pitanje „člana kvarta g Srećkovića: „Da li je ko od vas vidio ovakvu damu?““, svi do jednog su odgovorili da nisu. Organizovano je i prepoznavanje. Dovedeni su svjedoci i suočeni sa žandarmima, ali niko nije mogao da potvrdi da se među njima nalazi osumnjičeni.
Na prvi pogled isljednici su mislili da je istraga ponovo u „ćorsokaku“. Pokazaće se da je to pogrešna pretpostavka i da se osumnjičeni nakon suočenja uplašio, što ga je navelo da se povjeri jednom od kolega: „Stanko ja sam ubio onu djevojku!“
Stanko je bio zaprepašten. Ustuknuo je ispred svog druga s gnušanjem i nije mogao da vjeruje. „Da ja sam ubio… ponovio je Đorđe, sav crven u licu.“ Kratko je trajala dilema kod ovog žandarma da li da postupi po dužnosti, ali i prije svega zdravom razumiju ili da zaštiti prijatelja. Ujutru je prijavio nadređenima svog kolegu i prijatelja Đorđa Živaljevića, žandarma sa brojem značke 963.
Pritisnut od strane isljednika ubica je opisao zločin: „Ja sam imao namjeru da se provedem s ovom djevojkom, a kako sam znao da bi poslije toga bio strogo kažnjen, ako bi me ona odala, pomišljao sam i na ubistvo. Pošto sam je otrgao od tramvaja, u koji je htjela da uđe, odvukao sam je za ruku prekoputa u šumarak. Djevojka se sada još više otimala, ali više nije mogla da viče. Počela je da mi prijeti da će me tužiti za sve ono što radim. Sada sam bio sasvim riješen da je poslije svega ubijem.“
Žandar je prvo namjeravao da baci beživotno tijelo u Topčidersku rijeku, ali je odustao kada je shvatio da u koritu nema dovoljno vode. Sjetio se jame javnog toaleta i tu ubacio tijelo.
Obdukcija je utvrdila da je Danica preminula od srčanog udara „koji ju je zadesio u vrijeme kad je nad njom žandarm vršio nasilje“. „Po modricama koje su nađene po cijelom tijelu, po ogrebotinama na rukama, vratu, grudima, nogama“ utvrđeno je „da je nesretna djevojka bila u žestokoj i očajnoj borbi sa svojim napadačem“.
Beogradska javnost nastavila je da prati ovaj slučaj sa velikom pažnjom. Nizali su se naslovi u kojima se tražila najteža kazna za ubicu. Na presudu se nije dugo čekalo. Ubica se tokom suđenja pravio nevin i poricao da je djevojku nasilno obljubio. Porotni sud ga je proglasio krivim čime su se stekli uslovi da državni sud kvalifikuje zločin i donese presudu. Na dan 16. novembra 1930. Prvostepeni sud grada Beograda nije mu priznao ni jednu olakšavajuću okolnost i osudio ga je na smrt. U maju 1931. došlo je vreme da se „dug“ za ovaj monstruozni zločin naplati.
Kako su proticali posljednji dani surovog ubice saznajemo iz sljedećih redova: „ Na smrt osuđeni sa dvojicom agenata igrao je „tablaneta“ i to vrlo dobro i vrlo pribrano, ali poslije ponoći počeo da mijenja boju lica, da se gubi. Vidjelo se da silom hoće da igra karata.“ Nakon tablića izveli su ga u dvorište Uprave grada Beograda, gdje ga je čekao dželat koji je za tu priliku došao specijalno iz Sarajeva, Dragutin Hart, “u fraku, bijelim rukavicama, lakovanim cipelama i cilindrom“.
Kako dežurni novinar prenosi „mrtvu tišinu remetio je samo veseli cvrkut lasta“. Izvedeni „Živaljević se samo požurio vješalima, skočio na klupicu, priljubio uz stub i gotovo mirno ukočeno sačekao omču i bijelu maramicu…“ Tijelo se brzo smirilo. „Poslije 15 minuta ljekari dr Popović i dr Pijade utvrdili su smrt. Dželat Hart prišao je šefu g. Popoviću i kratko rekao: Pravda je zadovoljena.“, piše Kaldrma.
The post SESTRA UGLEDNOG ADVOKATA NIJE SE VRATILA IZ ŠETNJE: POSLIJE SEDAM DANA OTKRIVENA JEZIVA ISTINA first appeared on Hayat.ba.
