SLOBODAN POPADIĆ: Srbin na hrvatskom moru

bio jednom
foto: Dejan Božić

Drugog dana odmora na hrvatskom primorju dočekala nas je vijest o novom antisrpskom grafitu u Zagrebu. Tri dana kasnije u Splitu su na bijelom golfu srpskih tablica ispisali „Ubi Srbina“. Ako pri ruci imaš telefon, takve vijesti ne možeš da ne pročitaš pa makar bio na stotinu odmora.

Ali, ovdje to niko nije pominjao. Oni su se trudili da nam maksimalno ugode, a mi da pijemo i jedemo dok nam se pupak ne odveže. Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Slovaci, Česi, Poljaci, Nijemci i Kinezi, a boga mi i drugi istorijski neprijatelji, na jednom mjestu.

Okupani pelješkim suncem, zapljusnuti Jadranom, opijeni dingačem i „žujom“.
Zašto pominjem grafite? Čim kažeš da si Srbin na odmoru u Hrvatskoj, odmah si poseban slučaj. Sa srpske strane sigurno (zašto ne ideš u Crnu Gori ili Grčku?), sa Hrvatske vjerovatno (šta će nam Srbi?). Ako bismo generalizovali. Idealna situacija za jednog novinara.

Baš zbog toga prepričah na tviteru kako sam konobaru u hotelu, umjesto osam, dao deset kuna, a on zauzvrat sinčiću donese sok, mada ga nismo tražili. Uzajamni znak poštovanja. Ali, dok su jedni lajkovali moju objavu, drugi su je pljuvali, pozivali se na NDH, dok treći upita: Da li bi taj konobar donio sok mom sinu na ručniku Partizana, jer ga jako voli?

Ne znam. Nisam imao ni peškir Partizana, ni kačket Zvezde. Nisam, jer to ne nosim ni u Banjoj Luci. Da li biste otišli na ljetovanje u Tursku sa kurdskim obilježjima ili na Zlatibor sa natpisom „Kosovo republika“? Ne tvrdim da je kurdsko pitanje isto što i kosovsko i srpsko-hrvatsko, već da trebaš znati gdje ideš.

Od obilježja sam imao samo novčanik s grbom Bajerna iz Minhena. I niko me nije pitao da li sam Švabo, Srbin ili marsovac. Nije bilo potrebe. Ja sam ovdje turista koji ne provocira, poštuje zakone zemlje u kojoj se nalazi i moli boga da ne naleti na budalu koja nije ništa manja od tamo neke banjalučke. Istina, ni onaj u Splitu nije provocirao, jedini njegov grijeh bila je registracija Srbije. Zato hvala OHR-u što nam je uveo jedinstvene tablice, pa se bar ne zna ko je ko.

Da ne bude zabune, potpuno razumijem one koji iz ličnih razloga ili problema izbjegavaju hrvatsku obalu. I ja imam bar tri lična razloga zbog kojih bi imao pravo da im se pridružim. Ali, u trenutku kada na ljetovanju u toj zemlji ne doživljavam ni najmanji problem, to bi bilo pretjerano generalizovanje, a grafiti, mržnja i išarani automobili srpskih registarskih tablica su posao za policiju i državni vrh Hrvatske i Srbije. Toliko o nacionalnom aspektu bez kojeg ova priča, nažalost, ne bi bila potpuna.

Od nacionalizma, veći problem u Hrvatskoj su cijene. Deru, brate, i ne razdvajaju Srbe od ostalih. Nakon što sam golu kratku kafu na Korčuli platio 20 kuna (5,4 KM) i sladoled na trajektu Ploče – Trpanj cijelih 10 KM, dobro je da nismo sjeli da jedemo u restoranima uz plažu Orebića. Tamo jedan svinjski kotlet cijene 70 kuna ili nepunih 19 maraka.

Možda u tome ne bi bilo ništa sporno da sat prije sa švedskog stola hotela u kojem smo bili smješteni nisam pojeo bar pet takvih kotletića, pa vi računajte. Dobro, možda je ovaj duplo veći, ali ipak nije dinosauruski. Gdje je još salata, piće? Kako li je u Dubrovniku? Hvala supruzi što je odlučila da u aranžmanu platimo hranu i piće. Definitivno se najjeftinije hraniti u hotelu, naročito ako vam tanjir, kao moj, nema dno.

– Izvolite, mogu li vam pomoći – upita ljubazni dječkić, dok smo čitali cijene njegovog restorana u kojem se nalazi pomenuti kotlet.
– Ne, samo informativno – odgovorismo.
– Da. Da. Idete večeras na proslavu pola nove godine na Korčulu? To je ovdje običaj, imaju maškare – veli ne skidajući osmijeh s lica.
– Ah, ne možete, on je ipak šef – ispravno zaključi dječkić, zadirkujući našeg trogodišnjeg sinčića koji je već bio toliko nervozan da sam morao da ga nosim nazad do sobe. Ko ide na odmor s djecom, zna o čemu pričam.

Pošto je postalo očigledno da zbog njega nema ništa od večernjih pijanki, morala se naći alternativa na balkonu. Kao da nas je bog poslao na brodicu čiji kapetan prodaje domaću lozovaču. Travaricu.

– Vadimo je na 50 stepeni. Nekada je to bilo 40 i svu smo je prodavali prijatelju iz Beograda. Jednom kaže: Idući put je čupajte na 50, neka je bude i manje, a ja ću vam računati isto litara kao da je na 40. Uz nju kupi troje jagnjića i jednog kozlića. Tako je i dan danas – veli ogromni kapetan, dok je iz balona točio dvije litre za jednog debelog Poljaka, znojeći se u farmericama, čarapama i patikama. Ima problem s nogom, ali ne želi da ima problem s državom.

– Da izvadim ovo govno, da se poveže sa satelitom i pošalje signal u Zagreb – veli stavljajući fiskalnu kasu na krov brodice iz koje nam izvuče povratne karte.

Poslije nismo više plovili. Hedonizam smo tražili u vodi, na suncu, u hladovini plažnog bara, u obrocima. Nakon večere, dok tmina otima dan, uspjevam da se iskradem do klupe na plaži. Ti trenuci se riječima ne daju iskazati, ni parama platiti. More zapljuskuje, crvrčci nastupaju horski, Ukrajinci piju desno na kraju plaže, podalje od njih miluju se dvoje, barke se njišu na pučini, a vjetar i lozovača opijaju nas sve skupa. Da, ova obala, ovo mjesto, ovi ljudi – sve mi je to vrlo brzo priraslo srcu. Nisam ni otišao, a već sanjam da se vratim.

Nešto prije 22 časa u more ulazi čovjek. Pliva kao da je tek prošlo podne. Sjetih se da sam to nekad najviše volio, ali mu se ipak ne pridružih. Htjedoh se ovaj put izvući na godine sve dok ne primijetih da je njehova glava sijeda, a ne moja. Biće da je do volje. Utom kraj nas prođoše ljubavnici s kraja plaže.

– Znaš, nisam ti ja ono što tražiš od mene – čuh lijevim uvom njene riječi. On je, nadam se, sa oba uva shvatio šta to znači.

Bilo je već prošlo deset, vrijeme krenuti, supruga je već skuvala domaću kafu. Teška srca sutra valja nazad.

Trajektom, potom gasanje po Čovićevoj Hercegovini, ničijem Kupresu i Šipovu, do Igorove Banje Luka. Dočekuje nas kiša, policija na svakom koraku i rupe u asfaltu.

Siguran znak da smo stigli u Republiku Srpsku.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite komentar
Unesite ime