Bosna i Hercegovina ima veliki broj strategija, akcionih planova i institucija zaduženih za borbu protiv korupcije, ali sistem i dalje teško može odgovoriti na jednostavno pitanje – ko je odgovoran kada planirana antikorupcijska reforma nije provedena? Analiza implementacije strateških dokumenata pokazuje da problem nije samo u kašnjenju institucija, već i u načinu na koji su strategije napisane: odgovornost je često podijeljena između velikog broja institucija, rokovi su neprecizni, a uspjeh se mjeri brojem aktivnosti umjesto stvarnim promjenama.
Monitoring koji je Transparency International u BiH (TI BiH) proveo kroz platformu odgovorno.st obuhvatio je 51 instituciju na nivou BiH, Republike Srpske i Brčko distrikta. Pored analize strateških dokumenata i javno dostupnih podataka, TI BiH je od institucija tražio informacije i dokumente kojima mogu dokazati provođenje konkretnih obaveza. Rezultati pokazuju značajnu razliku između onoga što institucije navode da su uradile i onoga što se dostupnim dokazima može nezavisno potvrditi.
Različite strategije, rokovi i prioriteti
BiH trenutno ima Strategiju za borbu protiv korupcije za period 20242028, Republika Srpska za period 20252031, a Brčko distrikt za 20252028. Situacija je još složenija na kantonalnom nivou, gdje postoje strategije čiji ciklusi završavaju 2026, 2027, 2028, 2030. ili čak 2034. godine, dok pojedini kantoni nemaju novi strateški dokument nakon isteka prethodnog.
Najveća praznina postoji u Federaciji BiH, koja nema važeću strategiju za borbu protiv korupcije još od 2019. godine. Proces izrade novog dokumenta pokrenut je tek u avgustu 2024, a u julu 2026. još se radilo na pripremi situacione analize i određivanju novog roka. Prema podacima iz analize, pojedina ministarstva mjesecima nisu imenovala ni predstavnike u radnu grupu koja treba pripremiti dokument.
Ova praznina se ne može posmatrati odvojeno od drugih reformi koje u FBiH godinama čekaju pa se tako Zakon o sprečavanju sukoba interesa ne primjenjuje se od 2013. godine, dok Prijedlog zakona o zaštiti prijavilaca nepravilnosti još nije upućen u parlamentarnu proceduru iako je javna rasprava završena u maju 2025. godine. Zbog toga višegodišnje odsustvo strategije više nije samo pitanje administrativnog kašnjenja, već pokazatelj prioriteta koji vlast daje, odnosno ne daje pitanju borbe protiv korupcije.
„Kontinuirano“ nije rok
Poseban problem predstavlja način na koji se određuju odgovorne institucije te se tako u akcionim planovima za jednu aktivnost nerijetko zaduži više institucija, bez preciziranja šta tačno svaka od njih mora uraditi. U RS se tako pojavljuju aktivnosti za koje su odgovorna „sva ministarstva“ ili „svi organi uprave“, bez minimalnog standarda koji svaki pojedinačni organ mora ispuniti. Rezultat je situacija u kojoj jedna institucija smatra da je nešto uradila, druga da aktivnost nije ni započela, a treća da uopšte nije neposredno odgovorna.
Ni rokovi često ne omogućavaju utvrđivanje odgovornosti. Od ukupno 104 aktivnosti u Akcionom planu Brčko distrikta, za čak 59 predviđena je „kontinuirana“ provedba. U RS rokovi za prve tri godine nisu razrađeni po godinama ili fazama, zbog čega aktivnosti mogu dugo ostati označene kao „u toku“ bez jasnog kriterija kada je institucija zapravo zakasnila.
Problem je i što se uspjeh često mjeri brojem održanih obuka, konferencija, izrađenih analiza, promotivnih materijala ili novih alata, što su pokazatelji koji ukazuju na to šta je institucija radila, ali ne i da li je smanjen korupcijski rizik. Kod obuka iz javnih nabavki, na primjer, mnogo je važnije utvrditi da li se nakon njih smanjio broj proceduralnih grešaka, žalbi ili poništenih postupaka nego samo prebrojati učesnike.
Lakše je održati obuku nego promijeniti sistem
Monitoring pokazuje i jasan obrazac: jednostavnije i jednokratne aktivnosti napreduju brže od reformi koje zahtijevaju izmjene zakona, uspostavljanje institucija, promjenu procedura ili stvaranje funkcionalnih sistema kontrole.
Na državnom nivou sporije napreduju ključne reforme poput novog Zakona o VSTV-u, jačanja sistema za oduzimanje i upravljanje imovinom, izmjena Zakona o APIK-u i daljeg unapređenja sistema sprečavanja sukoba interesa i zaštite prijavilaca korupcije. Čak i kada je zakon usvojen, kao u slučaju sukoba interesa, stvarna primjena zavisi od uspostavljanja sistema podnošenja i provjere imovinskih i finansijskih izvještaja koji još nije u potpunosti operacionalizovan.
Slični problemi postoje u RS kod reforme propisa o sukobu interesa i zaštiti prijavilaca korupcije, ali i kod uspostavljanja saradnje i razmjene podataka između institucija. Dodatni problem je što se entitetski strateški okvir ne referiše na državnu Strategiju niti postoji jasno propisana obaveza vertikalnog usklađivanja propisa.
Institucije tvrde da su nešto uradile, ali često ne dostavljaju dokaz
Jedan od najvažnijih nalaza monitoringa odnosi se upravo na provjeru institucionalnih tvrdnji. Institucije u RS koje su odgovorile na zahtjeve TI BiH uglavnom nisu dostavljale dokumente koji su izričito traženi. Odgovori su često bili narativni: aktivnost je „provedena“, „u toku“ ili „nije realizovana“, bez dokumenta na osnovu kojeg bi se tvrdnja mogla provjeriti.
To je posebno problematično kada sam indikator podrazumijeva postojanje konkretnog dokumenta – analize, programa edukacije, priručnika, evidencije, izmijenjenog internog akta ili preporuka. Tvrdnja da je analiza izrađena ne može biti jednako vrijedna kao dostavljanje same analize.
Problem postoji i u zvaničnim sistemima izvještavanja. APIK u prvom izvještaju o monitoringu državne Strategije upozorava da tačnost i potpunost podataka zavise od kvaliteta informacija koje dostavljaju same institucije. U Brčko distriktu, gdje je formalno predviđeno dostavljanje dokaza i mogućnost dodatne provjere, prvi izvještaj procjenjuje da je realizovano 56,41% planiranih aktivnosti, ali kod aktivnosti označenih kao realizovane često nije vidljivo na kojem konkretnom dokazu se takva ocjena zasniva.
Zbog toga procenat realizacije sam po sebi malo govori ako nije moguće utvrditi šta se iza njega nalazi.
Od izvještavanja do stvarne odgovornosti
Antikorupcijska strategija ima smisla samo ako omogućava da se u svakom trenutku utvrdi šta je trebalo uraditi, ko je za to odgovoran, koji je rok i kojim dokazom se potvrđuje rezultat. Zbog toga bi budući akcioni planovi morali imati jednu vodeću instituciju za svaku aktivnost i jasno definisati doprinos ostalih učesnika. Za višegodišnje i kontinuirane aktivnosti potrebni su godišnji ciljevi i konkretne prekretnice, dok bi indikatori morali mjeriti promjenu institucionalne prakse, a ne samo broj održanih aktivnosti.
Jednako važno, uz svaki indikator potrebno je unaprijed odrediti izvor verifikacije: kod zakona broj službenog glasnika i datum stupanja na snagu, kod registra javno dostupan link, a kod analize sam dokument i preporuke.
Bez takve provjere monitoring se svodi na samoprijavljivanje institucija. Tada i detaljni godišnji izvještaji mogu pokazivati koliko je aktivnosti označeno kao završeno, ali ne i ono što bi trebalo biti osnovno mjerilo svake antikorupcijske strategije – da li je neka konkretna mogućnost za korupciju zaista smanjena i da li je zbog provedene mjere neko u sistemu postao odgovorniji.
The post Strategije protiv korupcije u BiH: Kada su svi odgovorni, na kraju niko ne odgovara appeared first on TransparentnoBa.