Direktor Memorijalnog centra Srebrenica Emir Suljagić upozorio je na kontinuirane institucionalne pritiske kojima je izložena ova institucija, navodeći da se metode zastrašivanja ponavljaju godinama, dok se fokus pritisaka mijenja. Ističe da je posebno zabrinjavajuće djelovanje policijskih struktura, ali i medija i različitih organizacija koje, prema njegovim riječima, učestvuju u stvaranju atmosfere pritiska i zastrašivanja.
Gostujući u emisiji “Intervju”, Suljagić je kazao da činjenica da Memorijalni centar o svim pritiscima ne govori svakodnevno u javnosti ne znači da oni ne postoje. Naprotiv, kako ističe, riječ je o kontinuiranom pritisku niskog intenziteta koji traje godinama, a čije su eskalacije posebno izražene tokom pojedinih perioda.
„Ja sam tamo sedam godina i prije mene se događalo svake godine. Tada je postojala komemoracija i činili su apsolutno sve što mogu da je kontaminiraju. Danas čine sve što mogu da kontaminiraju Memorijalni centar Srebrenica. Promijenio se fokus, sredstva su ostala ista“, rekao je Suljagić.
Govoreći o konkretnim pritiscima, Suljagić je posebno ukazao na postupanje policijskih struktura u Republici Srpskoj. Kao primjer naveo je prošlogodišnji incident kada su predstavnici Memorijalnog centra pokušali snimiti unutrašnjost Doma kulture u Pilici, jednog od mjesta masovnih egzekucija tokom genocida u Srebrenici u julu 1995. godine.
Prema njegovim riječima, policija ih je udaljila s lokacije, nakon čega je nepoznata osoba u civilu dodatno zastrašivala zaposlenike i pratila ih automobilom gotovo do njihovih kuća.
Suljagić tvrdi da zaposlenici Memorijalnog centra ne mogu računati na zaštitu policije, već da su i sami izloženi postupanju policijskih službenika, uključujući pozive izvan radnog vremena i ispitivanje o njihovim aktivnostima na poslu.
„To je represija. To je zloupotreba zakona u svrhe doslovno zastrašivanja jedne pojedinačne grupe ljudi i jedne institucije“, naglasio je.
Kada je riječ o institucijama koje, prema njegovim riječima, učestvuju u pritiscima, Suljagić je izričito naveo Upravu policije Zvornik, policijske strukture iz Banje Luke, Radio-televiziju Republike Srpske (RTRS), Novinsku agenciju Republike Srpske, kao i lokalne organizacije koje okupljaju bivše pripadnike Vojske Republike Srpske.
Suljagić je posebno problematizirao ulogu medija u praćenju policijskih akcija, navodeći da se, prema njegovim saznanjima, prilikom hapšenja Bošnjaka u istočnoj Bosni često pojavljuju i snimatelji RTRS-a.
Ispričao je i slučaj svog prijatelja koji je, prema njegovim riječima, dva puta hapšen zbog problema sa snimanjem policijske akcije, nakon što se snimatelju RTRS-a pokvarila kamera.
„Kada se nađe odjednom pet različitih institucija na istom zadatku, ne treba biti atomski fizičar da bi se zaključile određene stvari“, poručio je Suljagić.
Tokom razgovora otvoreno je i pitanje kako je moguće da, uprkos pravosnažnim presudama, dokazima i svjedočenjima, negiranje genocida i dalje ima značajnu političku moć.
Suljagić je upozorio da se odgovornost za zločine ne smije pripisivati isključivo pojedincima koji su ih neposredno počinili, podsjećajući da su i ljudi koji su učestvovali u ubijanjima i prisilnom premještanju stanovništva uglavnom bili ljudi koji su nakon toga nastavljali svoje svakodnevne živote.
Istovremeno je naglasio da se ne smiju generalizirati čitavi narodi, niti se stanovništvo Republike Srpske može posmatrati kao jedinstvena grupa koja dijeli iste stavove.
Prema njegovim riječima, dio ljudi bira vjerovati alternativnim verzijama historije i činjenicama koje nisu utemeljene na dokazima.
Kao posebno zabrinjavajući trenutak izdvojio je reakcije dijela javnosti nakon smrti Ratka Mladića, odnosno činjenicu da je i tri decenije nakon genocida toliko ljudi pokazivalo snažne emocije i podršku osuđenom ratnom zločincu.
Jedan od najupečatljivijih dijelova razgovora odnosio se na ličnu cijenu koju Suljagić plaća zbog posla koji obavlja.
Na pitanje da li je ikada pomislio da je borba za istinu u Srebrenici postala preteška, odgovorio je da gotovo ne prođe dan u kojem ne zažali što je prije sedam godina prihvatio funkciju direktora Memorijalnog centra.
Opisao je ovaj posao kao iscrpljujuću borbu koja čovjeka troši na način sličan ratnom iskustvu.
„Ne moraš umrijeti u ratu, ali možeš umrijeti od rata. Mnogo svijeta je ovdje umrlo poslije rata. Nisu umrli u ratu, ali su umrli od rata“, kazao je Suljagić, govoreći o dugoročnim posljedicama ratnih trauma i tereta koji nosi suočavanje s prošlošću.
Priznao je da ga je odluka da preuzme odgovornost za rad Memorijalnog centra koštala mnogo toga, ali je istovremeno istakao da je s vremenom shvatio kako ne može promijeniti društvo, ali može nastaviti raditi posao za koji je preuzeo odgovornost.
„Ne mogu promijeniti narod, ali mogu raditi ovo što radim. Mogu to raditi na način da, ako ništa drugo, kada me jednog dana djeca budu pitala gdje sam bio dok su odrastali, mogu im reći šta sam radio“, poručio je.
Suljagić nije skrivao umor zbog dugogodišnjeg pritiska, posebno zbog, kako je naveo, kontinuiranog targetiranja Memorijalnog centra i napada na teme koje nisu u njegovom osnovnom fokusu rada.
Ipak, naglasio je da je institucija sačuvala svoju misiju i ostala posvećena onome što je najvažnije – očuvanju sjećanja na žrtve genocida, dokumentovanju činjenica i borbi protiv negiranja zločina.
„Ja sam se umorio. Ne lažem. Zamorno je više. Ali zamorniji od svega su ti noževi u leđa i kontinuirano targetiranje Memorijalnog centra na nekim drugim pitanjima i temama koje naprosto nismo zaslužili“, rekao je Suljagić.
Uprkos svemu, poruka direktora Memorijalnog centra ostaje jasna: istina o genocidu u Srebrenici ne može se izbrisati pritiscima, zastrašivanjem niti pokušajima prekrajanja historije. Borba za njeno očuvanje mora se nastaviti.
Više u videu: