U 101. godini jučer je preminuo Budimir Lončar, hrvatski (i ex-yu) diplomat koji je uživao visoki ugled širom svijeta… Prema informacijama saAntene Zadar, Lončara su pronašli mrtvog u moru, što je šokiralo lokalno stanovništvo. Navodno se istražuju okolnosti ovog događaja, jer je diplomat, čak i u 101. godini, bio izuzetno vitalan.

Jutarnji list je tom prilikom podsjetio na članak objavljen 1. aprila ove godine povodom Lončarevog 100. rođendana.

Budimir Budo Lončar postao je vršnjak cijelom jednom stoljeću. Proslavio je punih 100 godina, svjedočeći uzbudljivim i intrigantnim događanjima 20. i sumračnim počecima 21. stoljeća, u eri koja je promijenila svijet, njegov oblik i duh.

Budimir Lončar rođen je 1. travnja 1924. u malom mjestu Preko na otoku Ugljanu. Nosio je neumorni duh i prošao je kroz burna zbivanja koja su oblikovala vrijeme u kojem je živio i djelovao, usmjeravajući ga istovremeno.

Budimir Lončar slavič je dugog vremenskog razdoblja, dio naše povijesti i epohe koju je oblikovao i koja ga je determinirala. Možemo slobodno reći – on nije samo obilježio povijest, jer je aktivan bio od rane mladosti do visoke starosti i mudrosti, već je i bio neizostavan dio povijesti, preživjevši mnoge države, režime, i vladare različitih profila koji su obilježili povijest ovih krajeva.

Bio je aktivan i često viđan u središtu Zagreba, gdje je uživao u kavi ili whiskyju, ili pažljivo slušao promocije knjiga iz prvog reda. Budo Lončar svojim impresivnim životnim putem i karijerom postao je neizostavan dio naše političke prošlosti i svakodnevnice. Bio je čovjek koji mnogo zna i mnogo je vidio, rastao je i stasavao u turbulentnim, inspirativnim, privlačnim, šokantnim i intriganntnim vremenima i promjenama našeg hrvatskog okruženja.

Malo je onih koji su ostali ravnodušni prema ovih stotinu godina života i djela Budimira Bude (ili Leka, kako mu je bio konspirativni nadimak ilegalca) Lončara, bilo da su ga kritizirali ili slavili. Budimir Lončar bio je dio nas i naše epohe, bilo da to priznajemo ili ne, svjesni da je život bio pun uspona i padova, promjena i turbulencija, baš kao i njegov burni život. Budimir Lončar plivao je kroz ta vremena, održavajući ih i oblikujući. Naravno, on nije jednostavna ličnost, što je sasvim normalno za njegov politički put.

Obrazovao se u Zagrebu i Splitu, a na njegov životni put, koji je bio politički, vjerojatno je utjecao njegov profesor u zagrebačkoj gimnaziji Bogdan Ogrizović, koji je bio likvidiran od strane ustaških snaga tijekom Drugog svjetskog rata. Lončar se pridružio Narodnooslobodilačkom pokretu kao 18-godišnjak u Kotarskom komitetu za Preko, što je odredilo njegov budući životni put. Nakon svega, što drugo je mogao izabrati nakon što je NDH izgubila Dalmaciju i predala je Italiji Rimskim sporazumima?

Pod vodstvom Jure Kaštelana, kako navodi Wikipedija, uređivao je Omladinsku iskru, glasilo Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Hrvatske za Dalmaciju. Ranjen je dva puta kao pripadnik partizana, a nakon oslobođenja vratio se u Zagreb, gdje je radio u Sekretarijatu za unutrašnje poslove, da bi kasnije pokazao svoju sposobnost i bio obrazovan u prvoj generaciji diplomata. Tako je počeo impresivnu diplomatsku karijeru, obilježenu, naravno, kontroverzama koje su ga pratile.

Ipak, Lončar je uvijek ostao dosljedan svojim principima. To se vidjelo kada su mnogi visoki svjetski političari, poput američkog državnog tajnika Henryja Kissingera i posljednjeg lidera SSSR-a Mihaila Gorbačova, poslali poruke za knjigu o Lončarovom političkom životu “Od Preka do vrha svijeta”, koju je napisao poznati hrvatski povjesničar Tvrtko Jakovina.

Lončar je već 1950. godine otišao u jugoslavensku misiju u UN-u, a uskoro je dobio značajnu ulogu u organizaciji prvog pokreta nesvrstanih 1961. godine u Beogradu. Ostao je povezan s tim pokretom do danas. Bio je ambasador u Indoneziji, a potom i u SR Njemačkoj od 1973. do 1977. godine. Vrhunac njegove diplomatske karijere bio je ambasadorsko mjesto u Sjedinjenim Američkim Državama, koje je preuzeo 1979. godine.

Nakon toga, postao je zamjenik ministra vanjskih poslova Jugoslavije, a zatim ga je premijer Jugoslavije Ante Marković imenovala za ministra vanjskih poslova. Obnašao je tu funkciju do studenog 1991. godine, u vremenima rata u Hrvatskoj i raspada SFRJ-a, zemlje koju je pomagao stvoriti, ali i preživio dugo nakon njezinog nestanka.

Ponekad mu se zamjera što nije spriječio uvođenje embarga na uvoz oružja u UN-u, ali situacija je složenija, posebno jer je Josip Manolić, nekadašnji visoki dužnosnik Tuđmanove vlade, rekao da bi embargo na oružje bio nametnut bez obzira na Lončara zbog grešaka američke administracije. Hrvatski diplomata Ivica Maštruko tvrdi da je tadašnja hrvatska vlada praktički podržala rezoluciju.

To je bilo teško vrijeme za njegovu poziciju, jer ga neki i danas kritiziraju – je li mogao ranije napustiti tu funkciju? – ali treba imati na umu da ga je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman pozvao da preuzme mjesto ministra vanjskih poslova nakon osamostaljenja Hrvatske. Iako je to odbio, Lončar se ipak vratio u Hrvatsku, gdje se uključio u društveni i politički život države i grada Zagreba.

Historičari će zabilježiti da je redovan gost mnogih događanja, otvaranja izložbi i promocija knjiga. Bio je i “vanjski suradnik” za vanjske poslove predsjednika Stipe Mesića i Ive Josipovića.

Objava U 101. godini preminuo čuveni ex-yu diplomata, pronađen mrtav u moru: Ko je bio Budimir Budo Lončar? pojavila se prvi puta na PressMedia.

Izvor: ( pressmediabih.com / Izvor.ba )