back to top

OTAC DJEVOJČICE UBIJENE U ‘RIBNIKARU’ POSTAVIO 14 PITANJA NA KOJA NIKO NIJE ODGOVORIO

otac djevojčice ubijene u ‘ribnikaru’ postavio 14 pitanja na koja niko nije odgovorio

Autor teksta za javniservis.net je tata ubijene djevojčice Sofije Negić, Slobodan Negić.

Riječ odgovornost izgrađena je od riječi odgovor, a riječ odgovor potječe od imenice govor. Govor je naša suštinska karakteristika. Biti odgovoran znači biti u obvezi da damo odgovor na pitanja koja se postavljaju. To je svjesno preuzeta lična obveza ili dužnost.

Biti odgovoran čovjek znači odgovoriti na zahtjeve situacije, odgovoriti na izazove, odgovoriti na pitanja koja nam život postavlja. Kada se nešto dogodi ili ne dogodi, netko mora odgovarati za to, bar smo tako nekada davno učili u školi.

U stvarnosti, to uopće nije tako, pogotovo ako živite u državi Srbiji. Kaže se da čovjek vrijedi onoliko koliko odgovornosti može ponijeti. Ako je to točno, onda smo mi svakako pri dnu te top liste, kao zemlja s najviše bezvrijednih ljudi na planeti. Odgovornost nije krivnja, iako se često te dvije riječi koriste kao sinonim. To je nešto sasvim drugo od krivnje: od krivnje se bježi ili se krivnja dokazuje. Odgovornost se preuzima. Biti odgovoran za svoje postupke može i ako netko nije ništa kriv. Također, iz činjenice da je netko za nešto kriv, ne slijedi da će taj netko odgovarati za svoje postupke. Često je slučaj da ljudi bježe od svoje odgovornosti, pa to mora sudskim putem dokazivati. Sudeći po porukama koje je dosadašnja praksa poslala, Srbija je leglo neodgovornosti i izbjegavanja iste, čak i kada je riječ o najtežim zločinima.

Već nekoliko desetljeća svjedoci smo epidemije bježanja od odgovornosti. Država već desetljećima unatrag ne preuzima odgovornost za odluke i postupke za koje je prema najvišem pravnom aktu odgovorna. Tijekom raspada bivše Jugoslavije, Srbija je preuzela ulogu da čuva ustavni poredak bivše zemlje, ali potpuno neustavno, tako što je jedan čovjek preuzeo zapovijedanje JNA, odnosno vojnim i sigurnosnim strukturama, za koje nije imao nijedno pravno ovlaštenje niti legitimitet da tako postupa. To je bio čist državni udar, koji je doveo do teških zločina i ratnih razaranja s nepredvidljivim posljedicama. Milošević nije imao nikakvu pravnu osnovu da zapovijeda Jugoslavenskom narodnom armijom, jer je bio predsjednik jedne republike, a zapovijedanje vojnim snagama je, prema ustavu bivše republike, bilo u rukama predsjednika predsjedništva i premijera, što su u to vrijeme bili Stipe Mesić i Ante Marković. Marković je poslao vojsku na granicu sa Slovenijom s idejom da sačuva obilježja Jugoslavije i zaštiti pravni poredak. Došlo je do incidenta koji je prijetio da eskalira u oružani sukob, pa je tadašnji premijer, u vrlo kratkom roku, odlučio da povuče vojsku.

Slobodan Milošević nametnuo se kao patriot i zaštitnik ustava Jugoslavije, a u stvari, potpuno nezakonito i nacionalizmom inspirirano, preuzeo je zapovijedanje nad JNA, poslao ju je u Vukovar i pri tome omogućio paravojnim formacijama da slobodno i nekažnjeno ubijaju i pljačkaju stanovništvo bivše Jugoslavije na tim prostorima. U usporedbi s dogovorom oko mirnog razlaza (što bi svakom normalnom čovjeku prvo palo na pamet), to se ne može drugačije vidjeti nego kao akt državnog terorizma i teška zloupotreba vlasti u službi nacionalizma i etnički motiviranih sukoba.

Taj model da se u ime patriotizma čine stravični zločini i danas je prisutan i zapravo dominira našom društvenom matricom, kao oblik državnog terorizma. U 2024. godini, dok neki dijelovi razvijenog svijeta već desetljećima ubiru plodove obrazovanja i multikulturalnosti, Srbija još uvijek bježi od svakog vida odgovornosti za ratove, pa čak i negira beskrupulozni zločin u Srebrenici, kao najveće etničko čišćenje poslije Drugog svjetskog rata.

Sada ima ozbiljnih konkurenata u toj kategoriji, kao što su država Izrael u Gazi ili Ruska federacija koja, loveći tri tisuće neonacista, devastira i ubija građanstvo cijele jedne suverene države. Naglašavam da nitko ne tvrdi da nikada nije bilo zločina protiv srpskog stanovništva! Naprotiv, bilo je i to vrlo teških, ali na žalost kompromitirana vlast i neodgovorna država zapravo su najveći krivci što ti zločini nikada nisu procesuirani i izneseni u javnost. Time je cijeli narod trajno oštećen, dok se recipročno tome uvijek održava narativ kako smo mi, zapravo, žrtve i kako se Srbima kao narodu uvijek uskraćuje pravo na istinu.

Međutim, istina je nešto što je postalo toliko strano ovom narodu, da odavno više nije u stanju da ispravno shvati ni svoju stvarnost, pa samim tim ni da se na najbolji način bori za svoje interese. Danas, u trećoj dekadi 21. stoljeća u državi Srbiji postoji previše pitanja na koja nemamo odgovore, sve manje je ljudi koji preuzimaju odgovornost za svoja djela ili odluke, a kolektivna odgovornost, obzirom da je i pravno vrlo teško utemeljiv pojam, svakako nikome ne pada na pamet kao nešto čime se treba baviti. Svaka vrsta kolektivne odgovornosti se tumači ili kao pokušaj trulog zapada da vodi propagandni rat protiv Srbije, ili kao izdajništvo prema sopstvenom narodu, čak i kada je masakr u Srebrenici u pitanju. Ipak, zdrav razum nalaže da je država uspješna onoliko koliko su svjesni i uspješni njeni građani i obrnuto! Građani su uspješni samo u uspješnoj državi. Biti kralj u živom blatu i nije baš neki uspjeh. Većina građanstva koja zapravo ni na koji način nije odgovorna za ove strašne zločine koji su počinjeni u ime patriotskih ciljeva, postala je talac patološkog izbjegavanja odgovornosti države i brutalnog obračuna sa svima koji misle drugačije.

Ali pogledajte, Srbija je jedina država bivše Jugoslavije koja je sudjelovala u svim ratovima devedesetih! I ne samo devedesetih, cijela naša povijest obilježena je konstantnim ratovanjem i trpljenjem ogromnih trauma, koje nikada nisu razriješene, s kojima nikada nije radilo na pravi način, koje su se stoljećima samo gurale pod tepih. Ako u jednom kraju imate 5 lokalnih delinkvenata, od kojih je svaki bar po jednom sudjelovao u nekom krivičnom djelu, a ispostavi se da je samo jedan od njih upleten u sva krivična djela na tim prostorima, ima li onda sumnje da je taj pojedinac u stvari problem i da je teško objasniti i zamisliti takve okolnosti u kojima se on uvijek, pravdano reagirajući, našao uključen u sva krivična djela koja su se na tom prostoru dogodila. I ponovo, zdrav razum kaže, naravno da je nemoguće, naravno da je on problematičan. Srbija zapravo jest takav delinkvent, a ono što jedino i najbolje zna jest da stalno krivi druge i nalazi opravdanja, umjesto da se suoči sa istinom i prizna svoju odgovornost i krivicu tamo gdje je ima. I što se duže bježi od odgovornosti, to je teže priznati greške. One se gomilaju, a onda se odjednom zatičemo u situaciji da više ne možemo ni zapamtiti teške zločine kojima je naša svakodnevica već desetljećima preplavljena.

To je država Srbija, država koja laže svoje građane, ubija ih, falsificira ih i zloupotrebljava na svaki mogući način, naravno pod izgovorom patriotskog očuvanja nacije. Besmislena borba za profitom preko zloupotrebe države, nepotizam, nizak nivo obrazovanja, religijska zatupljenost, temeljno nerazumijevanje naučnih osnova suvremenog svijeta, itd., sve su to odavno prisutne karakteristike našeg društva. Taj čuveni srpski inat, bar kada je država u pitanju, nije ništa drugo nego tvrdoglavo i uporno bežanje od svake odgovornosti, od istine i šanse da se ikada išta ovdje više promijeni.

Svaki terapeut će vam reći da je osnovni korak u prevazilaženju bilo kog problema, priznavanje da imate problem. Dubina iskompleksiranosti i devijantnosti srpskog mentaliteta je, izgleda, prešla granicu bez povratka, obzirom da je odsustvo odgovornosti postalo način života, državne fukcije i privilegije postadoše kao onaj karton za besplatan izlazak iz zatvora u Monopolu.

Da li je kolektiv odgovoran za postupke koje njegovi članovi biraju da učine? Da li može jedan narod da preuzme odgovornost za svoju sudbinu, a da pri tom ne pogleda istini u oči i da odgovori sebi i drugima na pitanja koja se sama nameću? Da li je uopšte moguće tražiti pravdu i istinu, ako sami sebe lažemo i bježimo od svoje odgovornosti? Odgovor je, naravno, jasan svima koji imaju gram zdravog razuma.

Pogledajmo samo neke od primjera iz prethodnih tridesetak godina. Zapitajmo se ko je za te slučajeve odgovoran? Kakva je to država u kojoj živimo koja ne može da odgovori ni na jedno od pitanja u nastavku?

Zašto i dalje ne znamo ko je ubio vojnike-gardiste u Topčideru?

Zašto ne znamo ko stoji iza ubistva Slavka Ćuruvije?

Zašto, i poslije 30 godina, ne znamo ko je ubio Radislavu Dadu Vujasinović, novinarku Duge?

Zašto je ubijen novinar Milan Pantić iz Jagodine 2001. godine?

Zašto zločinac koji je počinio masakr u Duboni i Malom Orašju nije procesuiran u skladu sa zakonom i zašto su krivične prijave protiv njega stajale u fioci?

Zašto se dječak Aleksa Janković iz Niša ubio? Za Aleksinu smrt niko nije odgovarao. lako je utvrđeno niz propusta u radu zaposlenih u školi, Aleksin slučaj je zastario. Njegovi roditelji su 2017. godine dobili zvanično saopštenje da “pored svih utvrđenih činjenica i propusta, zakonski slučaj pokretanja disciplinske odgovornosti prema odgovornima u školi i školskoj upravi, zastario”.

Zašto je ubijen Zoran Đinđić?

Ko je prije 24 godine ubio Pavla Bulatovića, tadašnjeg ministra odbrane? On je u narodu bio omiljen čovjek, koga su krasili poštenje, hrabrost, stručnost i nesebičnost.

Zašto je ubijen Ivan Stambolić?

Zašto ne znamo ko je ubio Olivera Ivanovića?

Gdje su nastala dva minuta snimka sa sigurnosne kamere?

Zašto je Kosta Kecmanović počinio tako strašan masakr u osnovnoj školi?

Zašto se njegovi roditelji izjašnjavaju da nisu krivi?

Da li je moguće da dijete (čiji psihološki profil formira porodica), koga je otac umjesto skijanja učio da puca, nije odgovoran ni kao maloljetnik, ni kao dijete svojih roditelja?

Mogu li ljudi koji takvu vrstu odgovornosti izbjegavaju da budu mentalno zdrave osobe? Naravno da ne mogu i za to nam ne treba opsežno psihijatrijsko tumačenje. Zdrav razum je i više nego dovoljan.

Neka svako sada pogleda duboko u sebe i neka se zapita gdje su granice naših ličnih odgovornosti? Koliko smo mi sami spremni da preuzmemo odgovornost?

Generacije koje dolaze gledaju kako se ponašaju oni koji “mlate lovu” i koji su “uspješni” u životu. Poruka je jasna, ako imaš pare i veze u državi, možeš da radiš šta god hoćeš. Možeš čak da budeš i kriminalac sa značkom, kao Arkan – idol izgubljenih generacija uličnih klanova i mračne budućnosti.

The post OTAC DJEVOJČICE UBIJENE U ‘RIBNIKARU’ POSTAVIO 14 PITANJA NA KOJA NIKO NIJE ODGOVORIO first appeared on Hayat.ba.

hayat.ba

DRUGI UPRAVO ČITAJU

Možda vas zanima