Razgovor sa Sandrom Lončarić: Gluma mi je put, a sin najveći uspjeh i sidro u životu

andra Lončarić jedna je od najistaknutijih glumica svoje generacije i nacionalna prvakinja Drame Hrvatskog narodnog pozorišta u Osijeku. Njena karijera traje decenijama – ostavila je snažan trag kroz brojne uloge na daskama koje život znače, ali i ispred kamera. Publika je ne cijeni samo zbog talenta, već i zbog iskrenosti, topline i autentičnosti koje dosljedno unosi u svoje uloge i javne nastupe. U razgovoru za “Azru”, otvoreno govori o pozivu koji je oblikovao njen život, majčinstvu kao najvećem uspjehu i vrijednostima koje je vode kroz sve izazove, na sceni i izvan nje.

Nedavno ste nas posjetili u BiH povodom gostovanja u Narodnom pozorištu Sarajevo s predstavom “Vidi kako Lokrum pere zube”. To nije prvi put da ste u Sarajevu, no kakvi su utisci sada nakon ove izvedbe? Kakva je sarajevska publika?

– Sarajevo me svaki put iznova osvoji i uvuče mi se pod kožu uvijek kada dođem. Postoji neka posebna toplina i dubina u tom gradu, ona tiha, ali postojana. Sarajevska publika je senzibilna, pažljiva i otvorena – tiha kada treba, glasna kada osjeti. Osjetila sam istinsku povezanost s publikom tokom izvedbe, kao da dišemo zajedno.

Krhka, snažna, iskrena

Godinama ste prisutni na glumačkoj sceni, kako u pozorištu tako i ispred kamera. Kako uspijevate ostati autentični u svakom novom projektu?

– Autentičnost dolazi iz stalne potrebe da budem iskrena –prvo prema sebi, pa onda prema liku i na kraju prema samoj publici. Autentičnost kojoj težim je ona kada si spreman biti ranjiv, ne glumiti emociju, nego ju pustiti da te preplavi. Svaka uloga je prilika da nešto novo istražim, prokopam po sebi, povežem se s nečim stvarnim. Ne dopuštam rutinu. Gluma je za mene uvijek iznova početak.

Postoji li neka uloga na koju ste posebno ponosni ili u kojoj negdje vidite tragove svog života ili karaktera?

– Teško je izdvojiti samo jednu jer svaka nosi nešto moje. Možda najviše rezoniram s ulogama žena koje nose tišinu u sebi, ali i snagu – koje su prošle kroz vatru, a ostale dostojanstvene. Uloge u kojima mogu biti krhka i snažna istovremeno. U takvim likovima često pronalazim vlastite slojeve i priče koje me oblikuju. Upravo jednu takvu ulogu Staže igram u predstavi “Sokol ga nije volio” u režiji Filipa Šovagovića koja se trenutno izvodi na daskama Hrvatskog narodnog pozorišta u Osijeku i GK Gavella u Zagrebu.

Ljepota u nesavršenstvu

Kako uspijevate balansirati privatni i poslovni život s obzirom na sve izazove koje vaš posao nosi?

– Balans je svakodnevna vježba. Naučila sam slušati svoje tijelo, prepoznati kada mi treba tišina, odmak, šetnja, smijeh, zabava. Moj sin mi je sidro, porodica i prijatelji oslonac za sve, a priroda prostor u kojem se punim. Ne teče uvijek savršeno, ali naučila sam da u nesavršenstvu često leži ono najljepše.

Evidentno njegujete svoj izgled i prirodnu ljepotu. Koliko vremena posvećujete sebi? Imate li neke beauty rituale i tajne?

– Volim to nazvati ‘nježnošću prema sebi’. Nisam rob nikakvim režimima, ali vjerujem u male rituale: lice umiveno ledenom vodom, prirodna ulja koja sama napravim, svakodnevna masaža lica, svakodnevna briga o duhu i tijelu, smijem se često i plešem kad god mogu.

Kada biste birali iznova, da li biste ponovo odabrali glumu?

– Apsolutno da! Bez razmišljanja. Gluma me naučila da se ne bojim emocija, da živim sto života u jednom. Ne znam kako bi moj život izgledao bez nje, vjerujem da bi bio tiši. Ponekad mi se čini da sam oduvijek znala da će to biti moj put i iako nije jednostavan, ne bih ga mijenjala.

View this post on Instagram

A post shared by sandra loncaric (@loncaricsandra)

Za kraj, što smatrate svojim najvećim uspjehom?

– Ako govorimo srcem, to je moj sin. On me naučio najvažnijim stvarima o ljubavi, prisutnosti i hrabrosti.

Razgovor sa Sandrom Lončarić: Gluma mi je put, a sin najveći uspjeh i sidro u životu Azra Magazin.

azra.ba